Vildana Selimbegović: Očinska briga federalnog premijera Novalića; “Fadile, i mi imamo svoju djecu”

31.07.2018 08:41
fadil-novalic
 

Ma kako to malo bilo, ipak valja reći: sam podatak da je jedan premijer u državi Bosni i Hercegovini zakazao vanrednu konferenciju za novinare da bi ponudio i vlastita stajališta o aferi u čijem se epicentru našao, korak je od sedam milja. Iskustvo nas uči da ovdašnji zvaničnici vlast doživljavaju stranačkom prćijom i uobičajeno je da se ne pravdaju nikome, izuzev eventualno partijskim šefovima. Što će reći da je potez Fadila Novalića, iako motiviran očinskom brigom, veliki doprinos suočavanju javnosti i vlasti, no ako ćemo pravo – to je sve veliko što smo od premijera Federacije BiH dobili na prošlonedjeljnoj presici izazvanoj Žurnalovim objelodanjivanjem višemilionskog posla sa trgovinom prostora u nekadašnjoj UNIS-ovoj bazi u Vogošći, piše Vildana Selimbegović u Oslobođenju.

Kada se sabere i oduzme ono što je javnosti podastro kolega Avdo Avdić i sve ono što je tim povodom u formi objašnjenja ponudio SDA-ov premijer Novalić pa potom prevede na razumljiv jezik, dobije se zanimljiv uradak na temu kako se sklapaju poslovi u ovovremenskoj BiH – i po babi i po familiji i po ostalim rodbinskim i jaranskim vezama. A sve po zakonu. Dakle…

Naš je federalni premijer posuđen iz svjetske prakse: prvo je bio biznismen pa tek onda postao političar, za razliku od svojih prethodnika koji su unutar politike postali biznismeni. U životu je sve dobio zahvaljujući svome radu, ništa preko veze i nije započeo mandat praznih džepova – naprotiv, čak je i CIN zaključio kako mu se imovina smanjila u mandatu jer su mu i prihodi ofalili. Evo, da mu ne propitujemo biografiju i ne vadimo požutjele papire iz vremena kada je radio za Slovence u okviru CIMOS-a, da mu povjerujemo na riječ: sve je, dakle, onako kako premijer Novalić kaže, uključujući i podatak da je upravo iz njegovog nastupa pred novinarima nedvosmisleno jasno da u njegovom mandatu posao njegove kćerke naprosto cvjeta. Ada Novalić je, ispričao je novinarima njezin otac, suvlasnica firme TMR, koja je u prostoru livnice metala i koja nije na prodaju. “Mi smo tu ušli da bismo ga kupili, a ne da ga prodajemo”, bio je eksplicitan premijer. To njegovo “mi”, odnosi se valjda na suvlasnike TMR-a, među kojima su osim Ade Novalić i Naida Novalić, Azra Novalić, Munir Novalić, ali i prvi premijerovi (dugogodišnji) saradnici – Samir Iskrić, šef kabineta premijera FBiH, te Nermin Džindić, aktuelni ministar za industriju, energetiku i rudarstvo u Vladi Federacije BiH. TMR je osnovan 2008. godine, no još u vrijeme kada je Džindić došao u Vladu FBiH (da zamijeni Demokratsku frontu), ovdašnji su mediji tvrdili kako je posao ove firme naglo procvjetao s početkom Fadilovog mandata. “Dio koji posjeduje TMR neće se prodavati. Jedinu živu proizvodnju ima TMR”, premijerove su rečenice koje govore u prilog razvoja kćerkinih i poslova ostalih suvlasnika. Iz čega ja, kao obični novinar, s radošću zaključujem da će porodica Novalić ipak izaći iz Fadilovog mandata u dobrom plusu i sa živim poslom kojim je i otac zadovoljan. Zato prostor i nije za prodaju.

A ono što jeste na prodaju – i zbog čega je premijer sazvao vanredni pres – i jeste i nije TMR-ovo. Evo kako: TMR je, kao firma, suvlasnik UTL-a, a UTL je zapravo nekadašnja poslovna zona sa ukupnim prostorom od oko 20.000 kvadrata. Što nedvojbeno znači da kada pričamo o UTL-u, pričamo o poslovnom partnerstvu u kojem saučestvuje i TMR, sa svim Novalićima, Iskrićem i Džindićem. Likujući, Fadil je novinarima TMR-ovo suvlasništvo koje (ne) postoji, objasnio ovako: 9. januara ispunjeni su uslovi iz privatizacije, četiri firme suvlasnici UTL-a su uspostavile diobene odnose i dogovorile šta će ko preuzeti i to je sad proces prenosa vlasništva “koji u Sarajevu traje i po dvije godine, a u Tuzli 15 dana”. Prevedeno s Fadilovog na naš jezik: da je UTL u Tuzli, TMR ne bi bio suvlasnik, a pošto je u Sarajevu, formalno-pravno još uvijek jeste. Ali nećemo cjepidlačiti, evo i to ćemo mu halaliti, zamislit ćemo da smo u Tuzli i da TMR zaista ni formalno-pravno nije suvlasnik UTL-a i opet doći do suštinskog problema: ima li iko u ovoj zemlji čiju inteligenciju ne vrijeđa premijerova ljutnja što su novinari razotkrili poslovno-prodajni paket u koji je on zaglibio do laktova?

Na stranu čak i (pre)smiješno objašnjenje kako je od četiri firme koje imaju sporazume o diobama UTL-a, a od kojih je jedna u Beču, druga u Gradačcu, treća u Sarajevu, a četvrta – koja baš nikakve veze s prodajom nema, to jest firma njegove kćeri (ostalih Novalića i pobrojanih suradnika) – ispala najkooperativnija, pa je baš njegova Ada prošetala do UTL-a da pokaže arhitektima i vještacima za procjenu prostor namijenjen za prodaju! Evo, hoću da vjerujem da je naš premijer, sav onako ljubazan i susretljiv, i djecu vaspitao da budu takva i ne želim uopće postavljati pitanje kakvi su to prodavci koji za posao vrijedan 8,5 miliona nisu spremni doći iz Beča, Sarajeva i(li) Gradačca, nego su još nonšalantno zloupotrijebili susretljivost premijerove kćeri Ade da im nosa dokumentaciju i pokazuje (tuđi) prostor, ali zar premijer otac nije ni pomislio da kompletna priča – i bez kćeri Ade – vrišti od sukoba interesa?! Premijer, naime, od početka mandata raspolaže informacijama da BH Pošta – koja je javno preduzeće, znači pod patronatom Vlade na čijem je čelu – treba prostor za Glavni poštanski centar. I sad, kad je došlo do ponuda, odjednom se tu nađe – kao podoban ponuđač – dojučerašnji poslovni partner njegove familije i prvih suradnika?! Zna li naš premijer, tako sklon svjetskoj praksi, šta je povlaštena informacija? Po definiciji – upravo ona koju je on imao! I koja je – šta god on pričao o tome i koliko god mahao papirima – (zlo)upotrijebljena. Ima li iko spreman povjerovati da je UTL posve slučajno poželjan ponuđač prostora?

No, da završimo ovu mučnu priču. Nije Fadil nikako prvi (federalni) premijer koji je mandat iskoristio da postigne sve svoje ciljeve. Možda je prvi koji se time javno pohvalio – onomad za N1, kad je čim je to izgovorio, brže-bolje počeo pričati o dosezima Vlade, a svi koji su ga slušali, baš k’o onda kad je objašnjavao ko su partizani, vrištali od smijeha i konstatirali – hoće jezik pravo. Premijer se javno hvali “podršci privatnom poduzetništvu” kada se dohvati pomoći dijelovima namjenske industrije za koju njegov privatno-poslovni suradnik iskazuje neprimjeren lični interes i dalje vjeruje kako smo svi slijepi kod očiju. Ne, naprosto smo oguglali na premijerstva poduzetničkog tipa i već odavno čekamo zapravo da Federacija jednom dobije premijera čiji će se ciljevi odnositi na svu djecu. A ne samo na vlastitu. Iz novinarske perspektive to izgleda ovako: sve one zloupotrebe, sve licemjerstvo koje gledamo i obznanjujemo, sve one laži, krađe i politička podmetanja kojima se bavimo nerijetko trpe naša djeca. Koju tješimo jednom jedinom rečenicom: radimo to da bi jednog dana svoj djeci u ovoj zemlji bilo bolje. A ne samo premijerskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autorica: Vildana Selimbegović/Foto: Fokus.ba)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.