Dragan Bursać: Hitao je put Tuzle…Nevjerovatna sudbina Bahrudina

01.07.2018 08:28
yutel-bahrudin-snip_1
 

Prije tačno dvadeset godina, 18. juna te 1998. jedan mladić je vozio svoj automobil u pravcu sreće. U pravcu Bosne. Dolazio je iz Hrvatske, gdje je svirao. Imao je svoj bend. Mlad muzičar. Dobar čovjek. Omiljen u društvu. Vedar, nasmijan i što ne kazati popularan.

Hitao je put Tuzle. Mnogi će reći, Bosna i nije neka sreća, ali tada, prije dvije decenije sve je izgledalo drugačije. Rat je završen, ljudi su se euforično okretali poslu ili barem pokušavali, postojala je ona naivna vjera da će sada «kad se ne puca» sve krenuti naprijed.

Vječni put do sreće

Mladić u automobilu imao je dodatni motiv za sreću. Zapravo, njega i nije pretjerano interesovalo stanje «nepucanja». Sve to je ostavio iza sebe 1995. godine, i krenuo u novi život. A njega je čekao doslovno novi život. Naime, njegova žena Aida se porodila. Dobio je sina Damira. Uz tek rođenog Damira kući ga je čekala i petogodišnja kćerka Esmeralda. Potpuna sreća. Drugi put otac, sad je tu uz ženu i dvoje prelijepe djece. Ide, hita da vidi svog naslijednika Damira, koga će nada se pogledati sreća, pa neće doživjeti rat. Ili ratove.

Škripa guma i udarac. Tog 18. juna, prije dvadeset godina gine mladi čovjek, koji nikada u životu nije vidio svoga sina. Njegovo ime je Bahrudin Kaletović. U trenu je prekinut mladi ljudski život. U trenu su djeca ostala bez oca i žena bez supruga. Danas, nakon svih ovih godina, mogli bi se zapitati kako bi bilo Damiru, e da ima oca Bahrudina. No i žena i djeca se preselila u Austriju, u Beč i zauvijek napustili Bosnu i Hercegovinu.

Zaglavljeni u nekim svojim devedesetim

Bahrudin Kaletović je preživio rat i sve njegove zamke, preživio je dva zarobljavanja, prvu crtu ratišta, da bi prije 20 godina poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu za rodnu Tuzlu. Išao je da posjeti porodicu i tek rođenog sina. Bahrudina svi znamo sa Yutelovog snimka, ali to je tako nedopustivo malo za čovjeka po čijoj biografiji se može snimiti film za Oskara.

Znaš, care, bio si u vojsci, znaš kako je. Šta ti kaže, radiš. A nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli….” I ovo je rekao Bahrudin, samo se manje pominje.

Valjda zbog guzatih oficira.

Onaj vojnik sa kojim se smijala čitava bivša država, zapravo je bio i paradigma naših života devedestih. Njegove riječi, prostodušne, ali bolno iskrene mogu ući u udžbenike istog čas. Njegove riječi su univerzalne, njegove riječi su mjera. Mjera nas i jednog vremena.

I tamo negdje pred pogibiju, 1997. godine izgovara poluproročku rečenicu u intervjuu za Nedeljni dnevnik: «Za mene je Titova Juga bila država po pravoj mjeri. Ovo sve sada je za mene pretjesno.»

Nekako se čini da je i otišao sa ovog svijeta jer mu je bilo pretjesno u našim torovima, a vjerovatno je bio najnaivnije i najbolje biće, koje je bivša Juga pojela u službi nacionalističkih politika.

Pa se čini sa distance da je Bahrudin življi od svih nas, da je otišao negdje u budućnost, a da smo mi onako đuture zaglavljeni u nekim svojim devedesetim sve ovo vrijeme.

Bila bi ovo tek jedna skaska, tek jedna priča o nesreći, koja se krije u svakom putu, svakoj krivini zemlje naše, pa nam i nakon rata ubija ljude.

No, znate li, sjećate li se ko je Bahrudin Kaletović? Zvuči vam poznato?

“Oni kao hoće da se otcijepe, mi im kao ne damo!”

Bahrudin je vjerovatno najpoznatiji vojnik raspadajuće JNA. Bahrudin je sinonim besmislenog rata jedne države koja u raspadu šalje svoju djecu u smrt, dok čuva stražnjice oficirima i političarima.

A sudbina je udesila de je prije tačno 27 godina Bahrudin Kaletović novinaru Yutela Ivici Puljiću izgovorio najlegenderaniju i najtačniju rečenicu o zadnjem klanju: “Oni kao hoće da se odcijepe, mi im kao ne damo”.

I to je bio početak kalvarije Bahrudinove. Niti Ivica Puljić, niti bilo ko u Kosmosu nije mogao znati da će Bahrudin nakon toga poživjeti još sedam godina. Gotovo u dan. A tih sedam godina su bile, e ne bi moglo ni sedam života prosječnog Evropljanina stati u njih.

Kalvarija za sedam života

Rano izjutra 27. 6. 1991 godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne odbrane TO SR Slovenije. Bahrudin je sa 19 godina bio desetar. Bio je zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971 godište, Fahir Imamović 1972 godište i Florim Kasumi 1971 godište) Tri golobrada mladića, tri «guštera» i ništa stariji, ali eto par mjeseci iskusniji Bahrudin. Smrt je počela da liže i nosi sa sobom djecu bivše zemlje, položenu na oltar besmisla.

Tako u tom prvom sukobu ginu sva tri mlada vojnika, a Bahrudin biva zarobljen od strane pripadnika slovenske TO. Ali ovo je tek početak puta Bahrudina Kaletovića.

Kako kaže njegov stric, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Kaletović i ostali preživjeli regruti su dobili civilnu odjeću i pušteni su svojim kućama. Bahrudin je došao kući u Tuzlu, ali tu nije bio kraj kalvarije sa JNA. Naime, vojnici su pušteni samo privremeno i trebalo je da odsluže ostatak vojnog roka.

Bahrudin se javlja i šalju ga za Đakovo u sastavu 17. korpusa JNA – Tuzla. Već tada je prpoznat njegov muzički talenat. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru. No sudbina huda!

Kaletović u Đakovu biva zarobljen drugi put, sa cijelom svojom jedinicom, nakon što se rat u Hrvatskoj raspirio. Nije mu puno pomoglo to što nije učestvovao u borbama. Pa ipak je nekako pušten na slobodu. I konačno, konačno se otarasio bremena JNA, konačno se «skinuo» iz vojske na najsimboličniji mogući datum, 29. novembra 1991. godine. Na Dan Republike, na dan zemlje koje više nije bilo.

Pa ipak, sudbina je nastavila da se poigrava sa Bahrudinom. Rat, kao utvara na krhotinama bivše Jugoslavije, nošen velikosrpskom hegemonijom dolazi u Bosnu i Hercegovinu.

Kaletović se dobrovoljno prijavljuje u rezervni policijski sastav. »Bio sam vezista, često na prvoj liniji fronta, tamo sam vidio pravi pakao. Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačji kašalj», reći će kasnije Kaletović u intervjuu za Nedeljni dnevnik.

Rat je preživio. U ratu se i oženio. Bio je u braku sa suprugom Aidom…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Dragan Bursać)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.