Boris Dežulović: Mala je Republika Srpska

23.03.2018 13:24
dobrodosli_u_republiku_srpsku_natpis
 

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, jeziva potmula buka nalik na zemljotres usred hladne noći probudi putnike velikog, luksuznog prekooceanskog broda na gluhoj pučini. Uspaničeni se putnici u pidžamama i šlafrocima rastrčali nakrivljenim i dopola potonulim brodom, pa se okupili u salonu, kad pred njih izađe kapetan i saopći kako ima dobru i lošu i vijest. “Koju ćete prvu?”, završio kapetan, a putnici se uskomešali i uzgalamili: “Daj najprije dobru!” “Odlično, dakle dobra vijest”, mirno će on: “Dobra vijest je da ćemo dobiti jedanaest Oscara.”

Tako meni po prilici izgleda Bosna i Hercegovina, zemlja čiji su se građani u hladnoj noći probudili u nakrivljenoj i dopola potonuloj državi usred gluhe pučine, pa u pidžamama i šlafrocima očajnički traže neku dobru vijest. “Dobra je vijest”, započet će kapetan, “što smo dobili Oscara, Zlatnu palmu, Zlatnog medvjeda i Europsku novinarsku nagradu.”

Jednako su, najzad, i Kusturičina Palma i Jasmilin Medvjed i Danisov Oscar iz tragične bosanskohercegovačke nesreće, kao što je svaki Titanicov Oscar – od onoga za najbolji film do onoga za najbolju montažu zvuka – iz onoga davnog, tragičnog brodoloma. S tom razlikom što se bolje na tonućem Titanicu čulo za Oscara za najbolju montažu zvuka, kojega su dobili Tom Bellfort i Christopher Boyes, nego što se u tonućoj Bosni i Hercegovini čulo za Europsku novinarsku nagradu, što ju je u kategoriji “Mišljenje”, dakle za komentar, na ceremoniji u Budimpešti nekidan dobio bosanskohercegovački novinar Dragan Bursać, kolumnist balkanske Al Jazeere.

Bursaćeva je Europska novinarska nagrada u Banjaluci, u Republici Srpskoj, onoj dakle strani svijeta kojoj administrativno pripada, prošla upravo veličanstveno ćoravo i gluho. Dosta je neobična ta stvar, jer tamošnje novine i televizije inače redovno izvještavaju o svojim laureatima: nema dva mjeseca da su svi – kako se to sad kaže, srpskanski ili srpskijanski? – mediji na čelu s Radio-televizijom Republike Srpske naširoko izvijestili, recimo, o senzacionalnom uspjehu Banjalučanina Mirka Ivankovića, pobjedniku Bogojavljenskog plivanja za Krst časni u Vrbasu. Neobična je to stvar, jer tekst za koji je Dragan Bursać dobio nagradu potresna je priča o ratnom zločinu Armije BiH nad Srbima u Konjicu, o brutalnom ubojstvu cijele jedne srpske obitelji i jednog sedmogodišnjeg srpskog dječaka, jedna od onih za kakve Radio-televizija Republike Srpske inače rezervira prvih deset minuta Dnevnika.

Neobična je to stvar, najzad, zato što Europska novinarska nagrada, European Press Prize, nije nekakva mahalska zajebancija: ozbiljno je to priznanje u našoj profesiji, i ne zovu je džabe “europski Pulitzer”. Predsjednik žirija je, recimo, sir Harold Matthew Evans, živuća legenda britanskog, dakle svjetskog novinarstva, stari lisac što je vodio epske bitke s Margaret Thatcher i Rupertom Murdochom, čovjek koji je onomad stao pred žrtve talidomida i pobijedio farmaceutsku industriju, novinarski James Bond koji je razotkrio Kima Philbyja, najslavnijeg dvostrukog špijuna dvadesetog stoljeća. Jebiga, nekako i nije svejedno je li ti tekst na Fejsu lajkao drug iz škole, ili ga je iz Londona prepoznalo oko koje je u vrhovima britanske obavještajne službe prepoznalo sovjetskog špijuna.

Sir Harold Evans, autor nekoliko novinarskoistraživačkih biblija, najpoznatiji je upravo kao stanar kuće slavnih čuvene britanske škole istraživačkog novinarstva: i poznatu aferu s talidomidom i aferu s Kimom Philbyjem gospodin Evans je provalio kao urednik u The Sunday Timesu, novinskoj kući čiji su istraživački novinari prošle godine, na primjer – evo zgodne priče – provalili ukrajinske biznismene Ivana i Antona Savova, prevarante što su u sveučilišnom gradiću Oxfordu iznajmili prostor za svoju jebački nazvanu Europe Business Assembly, pa sve kiteći se oksfordskom adresom telefonima i mailovima po istočnoj Europi lovili častohlepne političare nudeći jeftine pozlaćene plakete – poput jebački nazvane The International Socrates Award ili, još bolje, The Queen Victoria Commemorative Award – svakome tko plati desetak hiljada funti.

Svega koji mjesec ranije, prije točno godinu dana, jednu takvu “prestižnu” nagradu European Business Assembly za kvalitetu dobila je – rekoh vam da je priča zgodna – i Turistička zajednica grada Banjaluke na čelu s direktorom Ostojom Barašinom. Koji je, sad to znamo, iz budžeta Zajednice spremno izvadio desetak hiljada funti da bi se slikao s jebačkom plaketom ukrajinskih hohštaplera. A svi banjalučki mediji na čelu s Radio-televizijom Republike Srpske, jasno, namah javili o fantastičnom uspjehu Barašinove Turističke zajednice.

Barašin, uostalom, vrlo dobro zna kako ta stvar funkcionira: slavnih devedesetih i sam je bio šef informativne službe Prvog krajiškog korpusa VRS-a, a o fantastičnim uspjesima svoje propagandne službe svjedočio je i na prestižnom Sudu za ratne zločine u Haagu.

Pa ipak, nijedan banjalučki medij nije javio kad je koji mjesec kasnije londonski The Times razotkrio prevaru ukrajinskih konjokradica sa “prestižnom” nagradom European Business Assembly, koja i danas ponosno visi na zidu Ostojinog ureda. Točno onoliko nijedan koliko nijedan godinu dana kasnije nije javio o Europskoj Press Prize za Dragana Bursaća. Primljenu iz ruku istraživačke legende iste one londonske novinske kuće – mala je Republika Srpska – koja će par mjeseci ranije provaliti mufljuze što su po Republici Srpskoj dilali nagrade za kvalitetu, izvrsnost i sličnu biznis-galanteriju. Pa je za deset hiljada funti, uz pompu i počasne plotune RTRS-a, uvalili i nekadašnjem šefu propagande u Mladićevoj vojsci, o čijim je zločinima ustrajno sve ove godine pisao isti onaj novinar čija je nagrada upravo zbog tog pisanja – mala je, rekoh, Republika Srpska – gromoglasno prešućena.

O toj šutnji, uostalom, Bursać i piše u svojoj nagrađenoj priči. Nije to šutnja o njegovoj nagradi, jebeš i Bursaća i nagradu: ista je to šutnja koja šuti o trostrukom strijeljanju onog konjičkog dječaka, treći put strijeljanog šutnjom.

Koja je, međutim, dobra vijest? Dobra je vijest da je Turistička zajednica grada Banjaluke dobila prestižnu međunarodnu nagradu European Quality Award, koju dodjeljuje European Business Assembly iz Oxforda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Boris Dežulović/Foto: Ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.