Zvonimir Nikolić: Djeca koja ne mrze Miloša, Nedima ili Josipa zato što je ‘njihov’

06.02.2018 07:50
17620534_285293725229442_2962618251004033395_o (1)
 

Početkom devedesetih uglavnom smo gledali kako većina tadašnjih političara rade sve u svojim mogućnostima da nas rastave, da nas zavade, da nam objasne da ne možemo zajedno, da je onaj drugi nešto drugačiji od nas i da, kao takav, “ne pripada nama”. Stoga smo mi, koji nismo bili političari, ratovali i branili svoje porodice, branili svoje prijatelje, svoje gradove od razaranja, od uništenja ili istrebljenja. I rat je bio i prošao. Rat kojeg se niko ne voli sjetiti osim naših političara. Jer strah je ovdje postala trajna kategorija.

Siguran sam da sam u to doba sa završetkom rata očekivao solidno blagostanje, bolji život, manje mržnje, više ljudskosti i siguran put ka Evropskoj uniji i razvijenim zemljama, jer smo imali donekle odškrinuta vrata i podršku na tom putu.

I nažalost, malo više od 25 godina kasnije, mi smo još uvijek na istom mjestu. Jer ona generacija “starijih” sa početka devedesetih je uglavnom “na nekom boljem svijetu”, a na njihova mjesta su došli njihovi nasljednici. Druga generacija demokratskih promjena. Ona koja je bila dosta mlada devedesetih i ona koja je u ovim četrdesetim ili pedesetim godinama u punoj snazi, školovana i možda manje opterećena prošlošću. Ali dogodilo se isto.

Svaka strana ima svoju ‘istinu’

I dan danas nam razvrstavaju djecu u “dvije škole pod jednim krovom” i dan danas još uvijek ne razumijemo jedni druge, iako i pišemo i čitamo na skoro istom jeziku, svakome od nas razumljivim.

Te mlade snage se ne bave više samo ratom koji je bio prije dvije i po decenije nego idu još i dalje, pa nam objašnjavaju da ona istorija koju smo učili u školama i nije baš istinita, jer svaka strana sada ima svoju istinu. Istinu u kojoj odjednom antifašisti postaju loši, a oni koji su klali, ubijali i iza sebe ostavljali samo tugu i smrt, e o njima se sada piše malo drugačija istorija. Tako je valjda puno lakše i opravdati greške one generacije ispred nas, onih koji su obećavali brda i doline, a dobili smo samo puna brda i doline kostiju naše mladosti.

I dobili smo skoro prepolovljen broj stanovnika ove naše male ali prelijepe države.

I taman kada pomislim da svaki dan ide na gore, jer jedan vođa prijeti da će uskoro mobilizirati svoj narod, drugi ne priznaje granice države čiji pasoš nosi i u kojoj prima veoma dobru platu, a treći više pažnje obraća na to da u oktobru opet pobijedi njegova opcija, naiđem na vijest koja budi nadu.

Kad je važniji sport, nego mržnja

Djeca, ona treća generacija, oni koji se ne sjećaju rata, oni kojima je i u njihovim mladim godinama važniji sport i druženje nego mržnja, oni okupljeni u Dječiju fudbalsku asocijaciju BiH, igraju svoje utakmice širom Bosne i Hercegovine. U prvoj godini 2.000 učesnika iz pet regija (Trebinje, Mostar, Sarajevo, Srednja Bosna i Banja Luka), igrali su svoje utakmice, družili se, putovali jedni kod drugih i kroz sport gradili odnose koje nisu umjeli ni njihovi roditelji, ni njihovi djedovi.

Četiri mjeseca su zajedno igrali dječaci i djevojčice od sedam do 11 godina iz cijele Bosne i Hercegovine. Ove godine je liga još veća, jer je proširena na šest regija, pa će tako svoje učestvovati mladost iz regija Mostar, Sarajevo, Srednja Bosna, Banja Luka, Cazin i Doboj-Tuzla. I broj djece je povećan na 2.500 dječaka i djevojčica. Dvije i po hiljade djece koji ne vide nikakve međusobne razlike, jer svi vole i ćevape i slatkiše, svi vole sport, druženje i takmičenje.

Ono što su teškom mukom organizovali stariji za svoje lige i za svoje stadione na kojima još uvijek bukti mržnja i netrpeljivost, organizovali su pametni ljudi i na taj način povezali ono najvrijednije što imamo. Našu mladost. Mladost koja ima priliku kroz sport putovati, vidjeti da i u drugim gradovima BiH žive ista djeca, djeca kojima je važnija trenutna simpatija od svih akciza i lažnih evroatlanskih integracija.

Treća sreća

Djeca koja ne mrze Miloša, Nedima ili Josipa zato što je “njihov”, nego su rivali jedni drugima koji žele samo da igraju bolje fudbala od njih. Jednog dana će ta djeca biti odrasli ljudi i sigurno će neki od njih biti i političar i znanstvenik, i sportsta i ljekar, i električar, i inžinjer. Ta djeca imaju mogućnost da ovu našu lijepu BiH naprave boljom, sretnijom i prosperitetnijom državom.

Jer će se oni i dalje takmičiti sa Milošem, Nedimom i Josipom, ali da budu bolji, da budu pošteniji.

Sretno vam djeco u vašoj maloj, ali najvećoj ligi i budite pametniji od vaših predaka.

Treća generacija ili, što bi mi rekli, treća sreća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Zvonimir Nikolić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.