Niko više ne želi biti samo dobar čovjek: Na jednoj strani je cinična, beskrupulozna moć. Na drugoj strani su snovi o boljem i pravednijem svijetu.

04.01.2018 09:18
5a20277c24e8d738564288
 
Piše: Marko Tomaš

Na pragu srednjeg doba imao je osjećaj da nigdje nije prispio. Svijet je počela osvajati nova mladenačka kultura a on nije bio dovoljno star da se postavi kao mudrac, rabin, bilo kakva vrsta autoriteta. Njegova književnost nije ni bila toliko općeprihvačena da bi mogao zauzeti takvu poziciju čak i da je bio otmjeni sijedi starac. Jednako tako nije bio dovoljno mlad kako bi uskočio na vlak nove, od svih stega oslobođene mladosti.

Osim toga, u svom je izrazu bio preveć klasičan za beatnike. Bio je previše melankoličan za pjesme prosvjeda kakve je stvarao Dylan. Osjećao se jadno. Nije bilo nikoga kome bi mogao objasniti svoju poziciju. Nigdje nije pripadao a utuvio je sebi u glavu da će postati pjevač, kanautor. Prijećao se noći u kojoj je pun optimizma svojim prijateljima objavio svoje namjere. No, malodušnost ga je obuzela već pri prvim preprekama. Glazbena industrija je računala s licem, s pripadnošću nekoj generaciji. Nitko iz tih krugova nije bio siguran da li tridesetinešto godišnjak židovskog podrijetla, Kanađanin, vrijedi ikakve pružene šanse. Sam je sjedio u restoranu. Napolju se događalo ono što se već u New Yorku događalo šezdesetih godina. Na neki način je bio u centru svijeta ali miljama udaljen od sudbine tog istog svijeta. Drugi gosti restorana su imali društvo. Vodili su živahne razgovore koji su se naslanjali na zvuk gradske vreve sasvim prirodno, kao stih savršene pjesme na prethodno zapisanu misao. On je bio obučen u savršeno skrojeno odijelo i imao oči kojima se moglo vjerovati. Tako srednjeklasan trebao se boriti za svoje mjesto u društvu obilježenom radikalnim proturječnostima. Nikoga nije bilo briga za to. Bio je frustriran i u džepu je imao olovku. Uzeo ju je pomalo bijesno kao da se suočava s uzrokom vlastite nesreće. Njegova nemoć se na mahove pretvarala u ogorčenost i prijezir. Nije puno razmišljao u tom trenutku.

KILL COOL

To je napisao na stolnjaku krupnim slovima. Htio je tu poruku pokazati cijelom svijetu ali nije imao druge potencijalne publike od one koja su činili drugi gosti restorana. Podigao je stolnjak sa stola i okrenuo ga tako da svi pristuni mogu vidjeti što je napisao na njemu.

Svijet će u narednih par decenija slušati tog frustriranog muškarca onako kako se sluša rabine. Njegovi će koncerti postati neka vrst misnog slavlja. Tijekom njih bit će moguće plakati bez stida. Ne mora se po svaku cijenu biti cool kako bi se svijetu obratila pažnja na poruke koje imaš odaslati usamljenicima koji naseljavaju plavu felšavu loptu zvanu zemlja. Možeš biti i svećenik tuge, koračati na rubu onoga što cinici i cooleri nazivaju patetikom. Ljudi će te voljeti jer znaju o čemu pišeš i pjevaš. Oni ionako ne traže pozere. Svako čovjek na svijetu traži nekoga tko će ga razumjeti u svim mogućim oblicima, u svim mogućim agregatnim stanjima u koja se ljudska duša može pretvoriti.

Da, reći će netko, ali za takvo što moraš biti Leonard Cohen.

Možda je ipak dovoljno tek da slijediš unutarnje glasove ne trudeći se pod svaku cijenu postati čovjek po općeprihvaćenim propisima. Modu se može pratiti. Može ju se stvarati. Ali može se biti i izvan vremena. Može se postati trajna vrijednost. Nešto poput tuge, toliko prirođeno čovjeku, vječni trend. Ali sve to sada nije bitno.

BITI DOBAR ČOVJEK

Nitko više ne želi biti tek dobar čovjek. Mnogi se nađu skoro pa uvrijeđenima kada ih okarakterizira tako. Važno je biti cool. Teror tog izraza počeo rastao je s popularnom kulturom. Ne brinuti, to je postao imperativ. Biti uvijek iznad situacije, to je ono što se traži. Makar se iza toga obično krije tek poza a ne mudrost ili višak saznanja o svijetu i životu.

Svima je sve jasno. Davno su oni sve skužili. I sve to uopće nije vrijedno njihovog vremena i živaca. Svi žele biti mangupi. Svi se žele prikazati kao oni koje je iškolovao najbolji univerzitet ikad i igdje – ulica. Svi se upiru, oh, savršen je za to engleski izraz, mi pak nemamo dovoljno adekvatan, svi žele biti street smart i žele da ubijede svakog oko sebe u to. Svi žele biti mangupi, kako rekoh, žele biti cinici, uvijek iznad situacije, netko koga nije briga za mišljenje drugih. Dakle, oni ne žele da su sa strane, da ih istinski nije briga, oni žele biti iznad a to već pokazuje koliko su blentavi jer im nije jasno da upravo borba za tu pozu pokazuje da im je jako stalo i koliko im je važno odrediti se u odnosu na određenu situaciju, događaj.

Stvari su, dakle, išle k vragu. Dobrota, obična ljudska dobrota, empatija nije više nikakav ideal. Odavno je tomu tako. Klinci se već decenijama ugledaju na one koji pod svaku cijenu žele imati sve i to sad i ovdje. Silom. Jer bitno je ispozirati svoj život, tako se ugurati među ljude, naći svoje mjesto u društvu. Nitko ne smije saznati za našu tugu, za naše čežnje, strahove. To je komprimitirajuće i vodi k podsmijehu i prijeziru a mi nismo oni koji su prezreni. Mi želimo biti oni koji preziru, oni koji ismijavaju. Pod svaku cijenu.

DIVAN ŽIVOT

I, gdje je u svemu tome mjesto jednom starom, crnobijelom filmu koji je sav u sukobu, iako to nije imao namjeru biti, s takmičarskom prirodom svijeta u kojem živimo? Gdje je u tom svijetu mjesto jednom glumcu koji ima lice kojem vjerujete na prvu, topao pogled pun razumijevanja? Pitam se, ali iskreno, što bi danas radio James Stewart, što bi radio s takvi licem i očima blagog i pravednog oca ili starijeg brata?

Ne bih volio svesti stvari na nešto tako banalno poput političkih odrednica ali filmovi Franka Capre u kojima glavne uloge tumači James Stewart izravno su socijalistički. Pogledajte samo, kad vam se ukaže prigoda i ako niste previše cool za gledanje naivnih crnobijelih filmova, Caprin i Stewartov „Mr. Smith ide u Washington“. Taj bismo socijalizam, doduše, mogli nazvati kršćanskim ali to nije bitno. Tko želi skužiti zna o čemu pišem. Bitne su tople, iz današnje perspektive pomalo naivne, ljudske priče. Bitno je to što me takvi filmovi svake godine, obično u vrijeme blagdana vrate razmišljanju o nekim danas izgubljenim vrijednostima baš kako nas, na žalost samo tada, i blagdani vraćaju u krug onih koji su z nas cijeli žviot bez obzira na to u kakvoj smo situaciji.

Sjete me ti smiješni filmovi da nije sramota biti suosjećajan, da nije sramota pomagati drugima potpuno otvorenog srca i s dječjom naivnošću, bez kalkulacija, bez interesa osim onoga da se živi u zajednici sa što manje ljudske patnje, zajednici koju pokreću ljubav i plemenitost, zajednici u kojoj nije bitno tko je gornji a tko donji.

Stvarno nije sramota biti naivan. Ako smo zadržali barem zrno naivnosti u sebi to znači da smo spasili dijete iz kojeg smo izrasli od utapanja u cinizam. Znači i da smo se spremni zaljubiti bez kalkulacija. I da nije bitno ako drugi sve to ne vide kao cool poziciju.

Na jednoj strani je cinična, beskrupulozna moć. Na drugoj strani su snovi o boljem i pravednijem svijetu. Na jednoj strani je prijezir prema ljubavi. Na drugoj toplina te iste ljubavi. Na jednoj strani je ogorčena samoća. Na drugoj vjera da ako već živimo jedni među drugima ne bismo trebali biti usamljeni. O borbi ta dva principa govori Caprin „Divan život“ u kojemu James Stewart igra vječnog sanjara koji pokušava spasiti bliskost, povezanost i toplinu svoje zajednice.

Oh, da, sve je to malograđanski. Film se ionako događa u nekoj nedođiji, običnoj provinciji na rubu događaja koji mijenjaju svijet. Ali i ljudi iz takvih mjesta imaju pravo na dostojanstven život, mali mikrokozmos u kojemu žive svoje usporene sudbine. I takvi kakvi jesu i tu gdje jesu imaju pravo na svoje male snove, snove o krovu nad glavom i obiteljskom ručku nakon kojeg nijedna usta neće ostati gladna. Ionako je tehnički, fizički nemoguće da baš svi na svijetu budemo najbolji u nečemu.

S filmom „Divan život“ borim se protiv vlastitog cinizma, tog tumora suvremenog čovjeka koji ga izjeda i osamljuje. Taj me film sjeti na to da svakog dana onima koje volimo trebamo to i reći i pokazati. Sjeti me na to da nije sramota težiti tomu da postanemo tek dobri ljudi i da je to sasvim, ako je i jedina koju imamo, legitimna ljudska ambicija. Sjeti me i da katkad treba usporiti jer, bez obzira na naša nastojanja, svi ćemo stići na isto mjesto. Sjeti me i na to da i običnim frazama možemo naći njihovo adekvatno mjesto.

Nađite katkad vremena pogledati taj film. Crnobijeli je i naivan ali je i jako zabavan jer, evo, zbog njega sam sposoban pisati tekst kojemu se cinik u meni može izrugivati. I uopće ne osjećam stid zbog toga. I baš sam nešto sam sebi cool.

(TIP/Izvor: zurnal.info)

 

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.