Andrej Nikolaidis: Svi smo mi zajedno i dalje, sretna nam nova ‘93.

10.12.2017 08:52
Bosnian soldier, wearing Olympic hat, takes position in the Olympic Village in the Suburbs of Sarajevo, Bosnia And Herzegovina, 11 February 1993. EPA/JANEK SKARZYNSKI
 

Otac često govori: Imao sam sretno djetinjstvo.

Rođen je poslije rata. Siromaštvo te generacije mi današnji teško da možemo i zamisliti. Veći dio godine bosonog je jurio kaldrmom čaršije, pijeskom i stijenama obale. Jedan šorc i jedna trik majica za proljeće i ljeto. Spava na drvenom podu stare, kamene kuće, u kojoj se, kao umjetnine u Luvru, čuva memla iz sredine 19. vijeka. Po kišnim zimskim danima odlazi u šumu i tamo, mokar kao kos, bere drva za ogrjev.

Umjesto kolačima, otac ga časti komadićima kruha, na koje je, nakon što su premazani češnjakom, nakapano maslinovo ulje. Danas u restoranima za bogate tu sirotinjsku hranu prodaju pod imenom “brusketi”. Na izblijedjelim fotografijama na kojima vidim oca kao dijete on je ošišan do glave i izgladnio. I uvijek nasmijan. Da, nesumnjivo: sretan.

‘Veče nostalgije: zlatne devedesete’

Ono što je prošlo uvijek je veće od onoga što će doći, kaže u jednoj pjesmi Aleksandar Bečanović. Ono što zovemo napretkom nas, međutim, neumoljivo odnosi naprijed, sve dalje od prošlosti, koja, svakim metrom koji pređemo, postaje sve blještavija, sve više sveta.

Prije koju godinu kolima sam se iz Podgorice vraćao kući, u Ulcinj, pa stao u Baru, kraj kioska za brzu hranu, da kupim sendvič. Pojam “brza hrana” na Balkanu treba shvatiti uslovno. Kao i sve ostalo, uostalom. Kod nas se sve što se priprema kraće od sarme smatra brzim. Topli sendvič sam čekao 20 minuta. I danas vjerujem da je nekad bio topao.

Iz noćnog kluba u blizini sendvičare tukao je jeftini turbo-folk ritam. Trebalo mi je svega nekoliko sekundi da prepoznam pjesmu “200 na sat”, Ivan Gavrilović. Enivej, vitlajući sendvičom, zaputio sam se ka klubu ispred kojega su se tiskali tinejdžeri sa bocama piva i limenkama “red bulla” u ruci. Na ulazu je stajao plakat: “Veče nostalgije: zlatne devedesete”.

Da, znam sve najgore pjesme iz ratnih devedesetih. Samo recite: “Bumbar”, “Kralj kokaina”,, “Idemo na Mars”, “Gori more, tope se planine”, “Vino crveno”, “Plači zemljo”, itakodaljeitomeslično.

U to vrijeme radio sam u štampariji u kojoj je po čitav dan treštao Elmag radio, stanica specijalizovana za muziku za idiote. Od tog mučenja do danas se nisam oporavio. Često u gluho doba noći začujem neljudski krik: “Kukavicaaaaa!”, pa se u najvećem stahu trgnem iz sna, obliven znojem.

Nostalgija se cijedila sa ekrana

Te noći u Baru bio sam na rubu suicida. Razmišljao sam: da izvršim harakiri sendvičem, koji je bio tvrd kao katana i, pretpostavljam, jednako ukusan? Jer, radije bih čitav dan slušao Godzilu kako ispušta gasove nego da na deset sekundi ponovo proživljavam užase “Bunde”.

Nisam krenuo stopama Jukija Mišime, putem kojim se rjeđe ide. Umjesto toga, odvezao sam se kući. Tamo sam isključio ton na kompjuteru i na youtubeu potražio neke od pjesama koje je te noći pustio barski DJ. Komentatori nisu štedjeli na izrazima oduševljenja. Nostalgija za devedesetima se cijedila sa ekrana: “Nikad više ono vrijeme”, “Da mi se samo na jednu noć opet vratiti u te dane”…

Ti život, mislio sam, ne samo da postoje ljudi koji su u stanju pomisliti “Kako je divno bilo u Berlinu 1943.”, ili “Nema više muzike kakva se svirala za vrijeme opsade Staljingrada”, nego su ti ljudi vani, među nama, bez medicinske njege i sa pristupom računaru. Izgledaju kao ti ili ja. Nećeš ih prepoznati sve dok na televizoru ne zasvira neki toksični otpad iz devedesettreće, a njeno/njegovo lice ne oblije blaženstvo i ti ne shvatiš da je njoj/njemu, u vrijeme Dubrovnika, Vukovara, opsade Sarajeva, Markala, Tuzlanske kapije, Srebrenice… svijet bio taman po mjeri, pa, shodno tome, njoj/njemu u tom svijetu posve dobro. Tako dobro da do danas pokušava u sjećanju vratiti svaki trenutak tog vremena.

Ono visoko gore – to je dno

Na njihovu sreću, ove zemlje nikamo nisu ni mrdnule. Svi smo mi zajedno i dalje u devedesettrećoj.

Otvorite novine, upalite televizor. Najveće zvijezde onog, selebritiji su i ovog vremena. Ratko Mladić, Slobodan Praljak, Vojislav Šešelj, razne ratničke udruge. O njima svoje mirnodopske analize saopštavaju vedete ratnohuškačkog novinarstva devedesetih, koje danas govore isto što i onda. Zašto da ne? Njhove je nalaze vrijeme potvrdilo.

Imamo mi svoje države, a one svoje zastave, himne i mitologije, no mi smo, zapravo, žitelji loše beskonačnosti. Ona je naša istinska domovina. U koju smo ušli sa obećanjem progresa. Koji je, pokazalo se, beskonačni regres. Ne, nije to bio pad, nego dobrovoljni, ekstatični skok u barbarstvo. A barbarstvo je, vidite, duboko. Pogledajte: ono gore, visoko gore – to je dno.

Kratki period istorije – treptaj umornog oka, tek – ovdje se odvijao eksperiment modernizacije. Naši su ljudi bili izloženi emancipaciji, edukaciji, industrijalizaciji i sekularizaciji. Onda smo obaviješteni da je eksperiment obustavljen, nakon što je doživio “istorijski poraz”.

Sve za barbarstvo, njega nizašta

Potom se pokazalo da “od sada demokratija i kapitalizam” znači nacionalizam umjesto nacionalizacije, fašizam umjesto socijalizma, znači: deemancipaciju, deedukaciju, deindustrijalizaciju i desekularizaciju. Na slovo, na slovo, recimo ‘D': destrukcija. Propast je bila pitanje slobodnog izbora. Neprosvijećenost nije nametnuta, nego odabrana. Ona je, doista, samoskrivljeno nepunoljetstvo. Neprijatelji jedni drugima, no ujedinjeni u sveopštem ratu protiv prosvijećenosti: ona je zajednički neprijatelj.

Budućnost će biti barbarska, kakva bi drugo mogla biti. Biće to visokotehnološki barbarizam, jer nauka dobro služi barbarstvu. Služiće mu i demokratija, kao i pravna država. Šta narod želi? On neće manje barbarstva, nego više para. Zbog barbarstva su se spremni odreći novca, ali ne i odreći se barbarstva zarad novca. Barbarstvo nije na prodaju: ono je pitanje nacionalnog i ličnog ponosa. Za odbranu svoga barbarstva, dati sve. Jer: sve za njega, njega nizašta.

Zato – jer je otuđena, neukorijenjena, nametnuta – ideja “nikad više devedesettreća” nije imala šanse. Zato će zauvijek biti devedesettreća. Zato devedesettreća nije bila krah, nego hepiend. Zato fotografije i videozapise iz devedesettreće uvijek treba prikazivati sa natpisom za reklame za “coca-colu”: enjoy.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Andrej Nikolaidis)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.