Boris Dežulović: Bili jednom Goethe, Walter i Mujo

20.10.2017 15:22
boro1
 

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla Federalna televizija kod Muje da za Obrazovni program snimi prilog o svakodnevnom životu na selu, a ovaj natočio sebi fić maksuzije pa će ovako: “Ja prvo kad ustanem popijem rakiju, pa onda kafu, pa još dvije rakije. Onda pustim ovce, pa popijem rakiju…”. “Čekajte, Mujo”, presjekao ga tada reporter, “ovo je ipak za obrazovni program, malo je to sad nezgodno, pa bil vi”, kaže, “umjesto rakije mogli reći da, recimo, čitate knjige?”. “Može, kako ne bi moglo”, odgovorio Mujo, pa će ispočetka.

“Ja”, veli, “prvo kad ustanem pročitam knjigu, pa onda popijem kafu, pa još dvije knjige. Onda pustim ovce, pa opet knjigu u ruke, dok ne dođe Suljo s enciklopedijom. Dok završimo šesti tom, u to će ručak, uz ručak pročitam pet-šest knjiga, pa legnem da se odmorim. Predvečer se vrati Suljo s jaranima, pa malo mezetimo, malo čitamo knjige. Kad se smrači odemo u seosku biblioteku i tamo čitamo sve dok nas Arzija Bibliotekarka ne izbaci”.

“A onda?”, ljubopitljivo će reporter.

“Onda idemo kod našeg druga Hase”, odgovorio Mujo. “Haso ima štampariju.”

Prvi put ta stvar s položajem knjige i čitalačkom kulturom u BiH fascinirala me prije par godina, kad smo bili u Šahinovoj štampariji na Boračkom jezeru, i kad sam u kulturnom prilogu nekih bosanskohercegovačkih novina vidio tjednu top-listu najčitanijih knjiga, najposuđivanijih ili najprodavanijih, svejedno, nije ni važno, i na njenom vrhu, na prvom mjestu – Pinokija! Majke mi, baš tako pisalo: četvrta ili treća, recimo, Nura Bazdulj, drugi valjda Paulo Coelho, tko drugi?, a na prvom mjestu “Karlo Kolodi, Pinokio”.

To, eto, da uopće postoji negdje na svijetu država, da postoji danas živa europska kultura kojoj se na vrhu sedmične top-liste najprodavanijih književnih naslova nalazi čuvena stotinu dvadeset godina stara Collodijeva bajka o majstoru Geppettu i njegovu drvenom lutku, mora vas ispuniti snažnim ushitom. Na trenutak tako – za potrebe vlastita ushita – zanemari čovjek i očitu činjenicu kako se Pinokio na vrhu ljestvice najčitanijih knjiga u Bosni i Hercegovini našao kao obavezna školska lektira, i da jednako očito u Bosni i Hercegovini nakon osnovne i srednje škole nitko više ništa ne čita.

Položaj knjige u Bosni i Hercegovini je, kako bih vam rekao, ispod kauča, pod onom kraćom nogom.

Da ovdje, uostalom, ikad itko išta čita – ili barem ikad poslije škole, itko osim očajnih balavaca i išta osim lektire na koju ih tjeraju stroge profesorice materinjih jezika – ne bi, na primjer, ovoga tjedna na top-listi najveće bosanskohercegovačke online knjižare Knjiga.ba na desetom mjestu bio Proces Franza Kafke, a na devetom Sofoklove drame Kralj Edip i Antigona, koje su posljednji put u top deset najčitanijih naslova tjedna bile u Periklovoj Ateni prije dvije i pol hiljade godina. Bila bi, da nije tako, Bosna i Hercegovina sama kolijevka europske kulture, balkanska Grčka – dobro, Grčka jest na Balkanu, ali znate na što mislim – u kojoj književnim ljestvicama caruju grčki klasici i europski modernisti, a građani, radnici i seljaci bjesomučno čitaju sve dok ih ne izbaci Arzija Bibliotekarka.

Ne bi, najzad, na prvom mjestu ovotjedne top-liste internetske knjižare Knjiga.ba bio američki self-help “Razumijevanje djece s ADHD sindromom i pružanje potpore”, odnosno – shvatili ste – priručnik za razumijevanje i potporu klincima s poremećajem u koncentraciji za čitanje školske lektire. Niti bi top-listom carevali – udžbenici za učenje njemačkog jezika. Koji u top deset najprodavanijih naslova u BiH nisu bili punih stotinu godina, još otkako je nakon školske godine 1917/18. zbog tehničkih razloga zatvorena austrijska Carska-kraljevska realna gimnazija u Sarajevu.

Čak tri od deset mjesta na ljestvici portala Knjiga.ba – od petog do sedmog – zauzeli su tako njemački bukvari “Deutsch.com 3 Arbeitbusch B1”, “Menschen A2.1 Arbeitbusch” i “Menschen A2.1 Kursbusch”. Od kojih su prva dva – da se ne zaprepastite prerano – CD-ovi, a treći DVD. Pa ipak, već i činjenica da u eri streaminga i internetskog piratluka još postoji država, da postoji dakle živa europska kultura u kojoj i dan danas sedmičnom top-listom najprodavanijih naslova u online knjižarama caruju dobri stari, fizički CD-ovi i DVD-ovi, mora vas ispuniti jednako snažnim ushitom kao kad je na čelu te ljestvice Carlo Collodi, a na začelju Sofoklo, pa taman da je na DVD-u Disneyev Pinokio.

Na trenutak tako, tek za potrebe ushita, zanemari čovjek i očitu činjenicu kako se udžbenici njemačkog jezika na bosanskohercegovačkoj knjižarskoj top-listi nisu našli zato da bi očajni klinci – čiji su još očajniji roditelji, recimo, svladali “Razumijevanje djece s ADHD sindromom” – čitali u originalu Manna, Brechta, Grassa i Kafkin Der Prozess. Pa da u onome starom gimnazijskom vicu iz obavezne školske lektire Suljo po novome upita Muju, “jel bogati Mujo, jesil ti jebavo Hasanaginicu?”, a Mujo odgovori, “da jebavo?! čito u Goetheovu prijevodu!” Pa da krene: “Was ist Weißes dort am grünen Walde? Ist es Schnee wohl, oder sind es Schwane?”

A onda, dalje znate i sami – čitali ste – “Ist kein Schnee nicht, es sind keine Schwäne?/’s ist der Glanz der Zelten – das ist Walter.”

Elem, da skratim priču, otišla Federalna televizija na koncu u Njemačku, pa pravo kod Muje na bauštelu, da za Dnevnik snimi prilog o svakodnevnom životu bosanskih gastarbajtera. “Prije posla”, započeo Mujo, “ja svratim do knjižare i kupim par knjiga na njemačkom. Onda radim na baušteli do ručka, uz ručak pročitam pet-šest romana, pa onda nazad na bauštelu. Na povratku s posla prođem preko buhandlunga i uzmem još desetak njemačkih knjiga, pa onda u baraci sa Suljom i jaranima malo mezetimo, malo čitamo. Do petnaestoga tako ostanem bez para, pa posuđujem u biblioteci dok Fata iz Bosne ne pošalje malo suvremene domaće proze, da ne zaboravim jezik. A prvoga, čim legne plata, najprije odem u Gradsku biblioteku da poplaćam šta sam ostao dužan za knjige.”

“Čekajte, Mujo”, presjekao ga tada reporter, “pa vi onda na knjige trošite cijelu plaću?!” “A šta da radim? Njemačka je ovo, haveru, nije Bosna”, nemoćno Mujo slegnuo ramenima. “U Njemačkoj je zabranjeno štampanje knjiga.”

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Boris Dežulović/Foto: N1)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.