Dijete koje ‘uznemirava’ građane: Vrisnuo je, srce mi je stalo… Pogledah u majku i vidjeh njen prezreni pogled…

18.10.2017 08:00
58e0ddb8-8df4-4e4a-ab6a-6aae0a0a0a66-majka-dijete-autizam-preview
 

Svake godine iznova mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju moramo u jesen “ganjati” brdo papira da bismo dokazali da nam treba dječiji dodatak, subvencija za vrtić ili nešto treće, a da zakonski dijete ima pravo na takav vid podrške sistema u kojem živimo. Za taj jedan te isti papir uvijek svake godine trebamo po sedam dana. Pokušala sam objasniti više puta nadležnima koliko je to besmisleno gubljenje vremena i sredstava i da dijagnoza tipa autizam, cerebralna paraliza, Downov sindrom itd. neće baš nestati, ispariti. To je, znate, trajna, doživotna “stvar”, objašnjavam i pitam čemu uvijek isto maltretiranje roditelja u vezi s ovim.

Naravno, nikad nisam naišla na razumijevanje i eventualnu podršku, ali jesam na bezbroj prepreka. Ove godine i na niz neugodnih situacija kad sam zapravo spoznala koliko nas različitost košta u našem okruženju.

Da bi dobio potvrdu o (ne)posjedovanju motornog vozila, moj suprug otišao je u MUP općine u kojoj živimo i poveo sa sobom našeg sina. Zbog niza peripetija u našem čudnom sistemu dijete ove godine nije na vrijeme krenulo u vrtić pa je te dana provodilo s nama. Dok je suprug ispunjavao zahtjev, dijete je trčkaralo po holu ispred šaltera, a nakon otprilike minutu javio se službenik iza stakla rekavši mom suprugu da smiri dijete jer ih uznemirava. Suprug je, pod stresom zbog besmislenog “ganjanja papira”, kao i onog u vezi sa čekanjem djeteta na polazak u vrtić i svega što mu se godinama nakupljalo prolazeći slične situacije, izgubio kontrolu i kazao: “Sram vas bilo! A to što vi nas uznemiravate godinama i terorišete svojim glupostima samo da biste opravdali svoja izmišljena radna mjesta – ko će to smiriti?”

Službenik se “šokirao” nenadanom reakcijom i otišao iza nekih vrata. Svi su ostali šutjeli, suprug je ostavio zahtjev, potpisao ga i izašao s djetetom. Kad je nakon sedam dana došao po potvrdu, ona nije bila gotova jer je službenik bio “pogriješio” u nekoj stavci, pa ga je zamolio da dođe opet sutra. Zamolih supruga da bude miran i ne reaguje, a on se samo sarkastično nasmijao i rekao mi: “Vidi mu osvete.” Potvrdu smo zaista i dobili sutra.

Prezir umjesto saosjećanja

Ono što je meni više od svega “dirnulo” srce jest činjenica da mi dijete “uznemirava” okolinu. Pa, zaista nije ništa loše radio, samo je iz dosade trčkarao okolo. Ali jest u drugoj instituciji.

Jedna od traženih potvrda jest i ona iz Porezne uprave da roditelj nema registrovan obrt. Tamo sam nedavno išla, opet s djetetom, jer ga opet nisam imala gdje ostaviti (inače, suprug i ja uvijek se moramo organizovati tako da je jedno uvijek s djetetom). U Poreznoj je bilo dosta ljudi, među njima i jedna žena s bebom u naručju. Mom sinu nije se dopalo što smo ušli u prostor pun ljudi i jako je vrisnuo. Čini mi se da je cijela zgrada odzvanjala. Svi su pogledali u nas, a ja u malu bebu, koja je upravo počinjala plakati. Kao u usporenom filmu, vidjela sam kako su joj se pomjerali mišići lica, a usnice spremale u plač. Čini mi se, srce mi je stalo. Pogledah u majku i vidjeh njen prezreni pogled, uz komentar: “Bože sačuvaj!” Nisam imala vremena reagovati, izviniti se, pomilovati bebu, bilo šta – ja sam smirivala svoje dijete, a ona svoje.

Kao u inat, moj sin opet je vrisnuo, pa sam ga uzela u naručje i istrčala vani, a onaj prezirni pogled gospođe s bebom ostao mi je na leđima. Čuo se još samo bebin plač. Dijete se prepalo, nenaviknuto na vrisak, i srce mi se slamalo zbog toga. Još više jer nisam mogla kontrolisati svoje dijete i učiniti nešto.

Idem ulicom i u mislima proklinjem sve šaltere i potvrde i sve maltretiranje kroz koje prolazimo. Nekako zaustavim taksi i s djetetom dođem kući. Cijelu tu noć nisam mogla zaspati, stalno mi je pred očima bila slika one bebe i reakcija njene mame. Ostade mi u srcu gorčina spoznaje da zapravo moje dijete uznemirava okolinu onda kad na svoj način hoće reći nešto što ne umije riječima. Da je rekao “Mama, ne želim ovdje ući ili biti”, ja bih odmah izašla, ne bih zapravo ni ulazila tamo, ali nije, jer on to ne zna.

Jako mnogo vremena suprug i ja provodimo korigujući ponašanje našeg sina, ukazujući mu šta može, a šta ne, ali, eto, ponekad se ipak desi ovakav ispad.

U odsustvu sistema, brige, servisa, vrtića, centara ili bilo čega sličnog za moje dijete i svu drugu sličnu njemu uznemiravamo druge i gutamo prezirne poglede.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Aida Hrnjić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Jedan komentar na Dijete koje ‘uznemirava’ građane: Vrisnuo je, srce mi je stalo… Pogledah u majku i vidjeh njen prezreni pogled…

  1. Kikiriki

    18. 10. 2017. - 12:16

    A sta reci sem jedino ona zna kroz sta prolazi..a da se nema razumjevanja za djecu s posebnim potrebama..brate nema. Nikad ovo nece biti zapad. Za nas su ova djeca jos uvjek sramota,umjesto da se pomogne i njima i roditeljima. Nek se grade crkve i dzamije,nek njih ne fali. Umjesto da se rade institucije za pomoc kiju jako mnogo djece treba

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.