Kandidat za BiH protiv SDA: Ko je ‘najjača karika’?!

10.09.2017 09:53
slika-5
 

Frustracija Dejtonskim sporazumom zajednička je za sve tri etnije u Bosni i Hercegovini. Dok je sporazum konstantno kritikovan u bošnjačkoj javnosti, povremeni izljevi frustracije zapažaju se i u srpskoj i hrvatskoj javnoj riječi. Ono što ujedinjuje nacionalističke elite je korisnost ovakvog sporazuma po same klike na vlasti. Povremeni lažni istupi nacionalista o nužnosti i želji za promjenama samo osiguravaju kontinuiranu potporu glasačkih tijela dok je u stvarnosti teško zamisliti ijedan sistem, osim možda diktature, koji bi mogao bolje učvrstiti vlast, osigurati materijalno blagostanje čelništvima i nadasve sve to zamaskirati popularnom podrškom.

Reforma pa to ti je

Za promjenu ovakvog stanja kreatori sporazuma cijeli niz godina su pokušavali s političkom reformom za koju je potrebna prvo sposobna alternativna politička snaga nacionalističkoj ponudi pa tek onda institucionalizirana promjena. Njemačko-britanska inicijativa za BiH iz 2014. odrazila je prije svega priznanje međunarodne zajednice da takva alternativa, ukoliko i istinski postoji, nije sposobna i dovoljno jaka za osvajanje i preuzimanje vlasti te konačno provođenje političke reforme.

Stoga je britansko-njemački plan pohvalio nacionaliste priznajući da se mora s njihovim elitama raditi pa makar i odustajući od principa ljudskih prava, građanskih sloboda, vladavine prava i liberalne demokratije. Uobičajene laži o napretku ka evropskim integracijama, pohvale irelevantnih političkih poteza i neadekvatnih ekonomskih politika najprepoznatljivije su se očitale u stavu da presuda u slučaju Sejdić – Finci nije prioritet i da se integracije mogu odvijati i bez provođenja ove odluke Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine. Pri tome strane sile zanemaruju činjenice da su u međuvremenu donesene još dvije važne presude u slučajevima Zornić i Pilav te da u Strasbourgu prašinu hvataju brojne dodatne tužbe protiv BiH zasnovane na sličnim oblicima diskriminacije.

Untitled

Foto: Anadolija

U nizu privatnih razgovora s vodećim diplomatama u Bosni i Hercegovini shvatio sam da se od političke reforme odustalo i da je prioritet ekonomska reforma. Ova, već tri godine primjetna, promjena plana stranaca u BiH iznuđeni je potez. Jedan od dva bitna razloga je potpuna kontrola nacionalista nad javnim ustanovama, javnim preduzećima, nacionalnim izvorima i bogatstvima te nadasve politikom zapošljavanja. Prigovore anonimne javnosti o korupciji političara treba staviti u kontekst korumpiranog društva pošto značajan broj familija ima nekog zaposlenog u državnim strukturama ili javnim kompanijama te stoga, čuvajući svoj izvor prihoda, redovno glasaju za održanje postojećeg stanja i nacionalistički opstanak na vlasti.

Drugi i ključan razlog promjene plana za BiH je totalna fragmentacija opozicije, njena neučinkovitost, impotencija nadasve te međusobna posvađanost. Stranci su uvidjeli da, ostajući formalno neutralni, nemaju koga tajno podržati ko bi bio sposoban provesti neophodne promjene. Stoga će političke reforme čekati ekonomske za čiji uspjeh je neophodna kontrolirana privatizacija javnih preduzeća i opšte smanjenje administracije. Time bi se broj familija koje su direktno ovisne o nacionalistima značajno smanjio i time potencijalno umanjio bazu odakle se regrutuju glasači za opstanak postojećeg stanja.

Privatizacija mora biti kontrolirana jer inače će vladajuće klike samo još više obogatiti sopstvene sumnjive kapitaliste. Zbog toga je direktni i neskriveni zapadni intervencionizam neophodan tokom ovog perioda. U protivnom, propada politička reforma koja će svakako biti zakašnjela i u direktnoj je korelaciji s uspjehom prethodne ekonomske.

Bitka za Predsjedništvo

Opozicija, makar fragmentovana, može ubrzati ove procese već na narednim izborima. Niko ne očekuje njihov uspjeh, mada bilo šta bolje od katastrofe prije tri godine će oni umješno tumačiti kao rezultat vrlo uspješnih sopstvenih kampanja. Međutim, ono što opozicija ne samo može već mora učiniti je simbolički pokazati sopstveni potencijal i osigurati jednog člana Predsjedništva.

U pregovorima oko mogućeg ujedinjenja ili zajedničkog nastupa na izborima neizostavno se postavlja pitanje kandidature za ovo tijelo. Odmetnuti nekadašnji pripadnici Demokratske fronte tvrde da je Željku Komšiću jedino bitno da pobijedi Dragana Čovića te da mu se, dijelom, stoga partija osipa. On sam poput starijeg Izetbegovića svojevremeno, izjavljuje jedno prijepodne, a drugo poslijepodne. Bez obzira na njegovo prethodno iskustvo u toj instituciji te moguću uspješnost na izborima, u opozicijskim kuloarima teško je ne čuti glasne oponente Komšićevog povratka u zgradu u Titovoj.

Drugi faktor koji osporava ovu varijantu je da je do sada SDP ili bilo koja nenacionalistička platforma bila uspješna u izboru člana Predsjedništva iz reda Hrvata iako je očito da najveći broj glasova takvim kandidatima dolazi iz komuna sa dominantno bošnjačkim stanovništvom. Red je, dakle, da nenacionalisti konačno osvoje bošnjačku poziciju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Usitnjenost opozicije rezultat je ne bitnih ideoloških razlika, već prvenstveno personalnih razilaženja. Stoga ideologija nije predmet trenutne diskusije, mada mora se spomenuti Naša stranka kao ideološki različita od ostalih sarajevskih nenacionalističkih partija koja mora konačno izaći iz svojih simbolično adolescentnih godina i podržati zajedničkog kandidata protiv nacionalista. U protivnom, ova socijalno-liberalna grupa inače sposobnih ljudi u svojim profesijama nastaviće samozadovoljno kritizirati sve oko sebe i ne mijenjati ništa u društvu čiji vrlo mali segment će iz ubjeđenja ili pristojnosti glasati za njih.

SDP je partija s tradicijom, infrastrukturom koja je nekako preživjela godine postkomunizma te dijelom članstva koje još uvijek izlazi na izbore i bez ikakvog razmišljanja zaokružuje SDP baš kao po partijskom zadatku. Takvu odanost nemaju druge partije. Stoga je najvjerovatnije jedino oportuno da zajednički kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH bude iz SDP-a.

DF se izjednačava sa Željkom Komšićem, dok za većinu ostalih članova obični glasači nisu nikada čuli. Željko nije Bošnjak, a partija nema infrastrukturu dovoljno izgrađenu da tokom predstojeće godine izgradi alternativnu ličnost koja bi obezbijedila dovoljan broj glasova da potuče bošnjačkog nacionalističkog kandidata.

Jedan od dvojice vodećih osnivača Građanskog saveza je Emir Suljagić koji je na prethodnim izborima bio treći u trci za Predsjedništvo sa 114 hiljada glasova, ali tada je bio kandidat DF-a te je znatan broj Komšiću naklonjenih glasača zaokružio Suljagića. GS je nova politička grupa čiji je lider Reuf Bajrović uspješan u podršci uvezivanju nenacionalista i propagandi stranke, ali koji su istinski preslaba snaga da bi kandidat iz njihovog članstva mogao, makar i simbolički, poraziti SDA i SBB kandidata. Njihova uloga bi trebala upravo biti u iniciranju daljih zbližavanja i objedinjavanja nenacionalističkog fronta te organiziranja kampanje u čemu su bili uspješni tokom svojeg članstva u SDP-u i DF-u.

Ko je najjača karika

Stoga SDP ostaje stranka koja bi morala dati kandidata. Lider partije logičan bi bio izbor. Prigovori za izbor Nermina Nikšića svode se na njegov karakter tihog čovjeka, da ga javnost dovoljno ne poznaje, da nema dovoljnu karizmu da povede čitav front fragmentovanih snaga. S infrastrukturom kakvu ima SDP, podrškom ostalih snaga, za godinu je moguće sredstvima političke komunikacije i ekspertskim vođenjem kampanje izgraditi image karizmatičnog lidera koji će privući dovoljan broj glasova. Zbog toga opozicija mora odlučiti sada već ko je kandidat i završiti s tom neplodotvornom diskusijom da bi se okrenula važnijim temama koje su glasačima bitnije i direktnije ih pogađaju.

S druge strane, Nikšić ima iskustvo u izvršnoj vlasti i bio je dugogodišnji sekretar SDP-a pa je možda takva uloga u nekoj od vlada mu primjerenija. Uostalom, nije nepoznata praksa da vođa stranke podrži svog “suborca” u trci za nominalnog šefa države. Pod Lagumdžijom je Komšić bio izabran u Predsjedništvo BiH.

Takvom logikom postavlja se novo personalno pitanje na koje interna geopolitika može dati odgovor. Ko je moguća alternativa lideru partije? Tuzla je crvena i oaza uspjeha SDP-a. Animozitet prema Sarajevu je glasno izražen u Tuzli, ali i u Zenici i drugim centrima. Izborom kandidata iz Tuzle taj animozitet bi se donekle zaliječio ili barem bio prvi ozbiljan korak u kreiranju osjećaja ravnopravnosti građana bez obzira na mjesto življenja.

Višegodišnji uspješni gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović bi, stoga, bio logičan kandidat udružene opozicije za člana Predsjedništva. Njegova protivkandidatura Nikšiću na prošlim unutarpartijskim izborima zapravo bi doprinijela zalječenju rana između Tuzle i Sarajeva jer bi to bio dokaz da nema zle krvi između dva centra i dvije frakcije unutar partije. Imamović nije jedini mogući Tuzlak.

Denis Bećirović izgradio je karijeru u vrhovima države iz baze u Tuzli. Pitanje je ipak da li su neke njegove izjave bile melem na uši Srba i Hrvata koji razmišljaju o glasu protiv nacionalista. Simbolički bi predstavljanje gradonačelnika Tuzle kao zajedničkog kandidata ohrabrilo građane van Sarajeva da i oni utječu na svoju državu te bi reflektiralo vrlo decentraliziranu strukturu države koju sarajevski krugovi često prenebregavaju.

Navedena imena samo su letimičan pregled mogućnosti i na partijama je da odluče, ali to moraju učiniti već ove jeseni. Pošto je scena fragmentirana, postoji i varijanta nemogućnosti dogovora o članu jedne od stranaka. Stoga intelektualac ili građanski aktivista od ugleda u društvu koji nije stranački povezan može biti idealan kandidat. Ukoliko ostanemo u Tuzli, Vehid Šehićveć decenijama se zalaže za preustroj društva i države, prisutan je u javnosti i glasači znaju ko je.

Dino Mustafić jedan je od najistaknutijih intelektualaca Bosne i Hercegovine koji svojem umjetničkom angažmanu, poput Vaclava Havela u Čehoslovačkoj nekada, dodaje politički i jedan je od začetnika inicijative o zajedničkom nastupu opozicije. Nepoznato mi je njegovo nacionalno određenje, ali ovo je svakako samo podsjećanje političarima da postoji niz ljudi u BiH koji bi simbolički mogli biti viđeni kao ujedinjujući faktor.

Profesor Nerzuk Ćurak jedan je od bitnih kreatora Jahorinske deklaracije upravo zbog ličnih osjećaja da se nešto mora promijeniti. Uostalom, nekoliko inicijativa koje su uslijedile i planova te sporazuma, prvenstveno onaj SDP-DF, direktna su konsekvenca skupa na Jahorini kada su građanski aktivisti, intelektualci i nekoliko političara samoinicijativno kreirali deklaraciju koja je bila de facto ultimatum stranačkim klikama da dvije godine pred opšte izbore, a nakon katastrofe na lokalnim, nešto i urade za građane Bosne i Hercegovine.

Devet mjeseci je prošlo od tada a još se ništa nije rodilo. Vrijeme je za ozbiljan korak, a to je zajednički kandidat za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Pored ovog kandidata, zbog izbornog sistema kakav jeste, obavezan je i zajednički kandidat za člana Predsjedništva iz Republike Srpske. Iako su šanse u RS-u male, ovaj potez je simbolički bitan kao što je bila i nedavna SDP-ova proslava u Banjoj Luci.

Mjesto u Predsjedništvu simbol je ujedinjavanja, zajedničkog interesa, mogućnosti i snage onih kojima nacionalno nije prioritetno. Kao dio vladajuće strukture, Predsjedništvo nije ipak izvršna vlast, ali mnogim glasačima ostalo je u svijesti kao najbitnija institucija još iz perioda kada su samo partijski i nacionalistički lideri imali kancelarije u Titovoj 16. Zbog tog simbolizma bitno je prvo dogovoriti zajedničkog kandidata.

Kvalitetna promjena

Potom je moguće okrenuti se težem poslu o zajedničkim listama za parlamente gdje partijski lideri imaju opoziciju u samim svojim vrhovima. Ujedinjavanjem, razmišljanja su, povećava se i broj rivala za visoko mjesto na kandidatskoj listi. Stoga su dogovori za taj segment vlasti znatno teži. Čudnovato je da visokopozicionirani političari ne vide da bi se ujedinjavanjem liste i njihova lična pozicija ojačala te izgledi na izbor povećali. Peto mjesto na listi jedne od partija slabije je od 12. mjesta na zajedničkoj listi. Prosto zbrajanje glasova to dokazuje, a dodavši tome efekt koji bi složnost opozicije imala na glasače, vrlo lako bi se broj mjesta mogao ne udvostručiti već utrostručiti. Apstinenti izlaze na izbore samo ako vide kvalitetnu promjenu.

Lokalni odbori također često imaju sasvim drugačije dogovore i koalicije na svojem nivou te ih često državni partijski vrhovi uopšte ne kontrolišu. No, to je druga tema te istovremeno dokaz da je najlakše i najbitnije u ovom trenutku dogovoriti zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva te tokom preostale godine dogovarati parlamentarne liste i načine nastupa.

Konačno, zamislivši da se lideri opozicije dogovore i da imaju podršku i poslušnost i svojih partijskih vrhova te lokalnih odbora, moguće je zamisliti izborni uspjeh na parlamentarnim izborima. Izborni sistem te konsocijacijski sustav vlasti, međutim, sprečavaju formiranje vlasti bez široke koalicije, što skoro neminovno dovodi do neke vrste dogovora s nacionalistima. Na tome su pali i SDP i DF u prošlosti i razočarali svoje glasače.

Apsolutno nikakav dogovor se ne smije ponuditi nacionalistima makar se ostalo izvan vlasti još koju godinu. Nikšić i Komšić moraju i tokom godina u opoziciji odlučno odbijati inicijative poput one Izetbegovića mlađeg kada je lažno predstavivši situaciju oko tužbe protiv Srbije privukao ih na skup podrške njemu samome u sarajevskoj Vijećnici. Brojni savjetnici Komšića i Nikšića morali su ih upozoriti i spriječiti njihovo pojavljivanje u privatnoj ili partijskoj funkciji.

Izbor za člana Predsjedništva je bitan, najlakše je postići dogovor, relativno lako je formiranjem multietničkog kabineta, nešto što je Komšić imao tokom svojih osam godina, pokazati javnosti da su interesi svih građana zajednički te konačno član Predsjedništva može bitno utjecati na vanjsku politiku države, imenovanja diplomata te ima mogućnost pravnim sredstvima korigovati ili spriječiti neke od nacionalističkih politika.

Drugovi, prijatelji, gospodo, dogovorite se. Vrijeme vam je.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Neven Anđelić/Foto: Arhiva)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.