Dragan Bursać: Naplatna kućica za raj

23.06.2017 14:31
19275023_125734358011803_8783982583019813372_n
 

Pogledaj, dječaci skaču u jezero. Nagađam koje je. Toliko gorskih očiju u Bosni i Hercegovini ima. Nije važno. Vidim srećnu djevojčicu u koritu usahle rijeke. Vidim srećne ljude. Vraćaju se. Vraćaju se i useljavaju u ruine koje su nekad domovima zvali.

Ne mogu da osjetim mirise. Prehlađen sam. Kažu da su mirisi naš ponajbolji link sa prošlošću. Lažu!

Počinje teći slajd šou moje zemlje. Jedinstvene. Neponovljive. Opasne. Tužne i tegobne. Pokušavam riječima da uhvatim fotografove toponime. Da, da. Drvar. Bazen. Tamo sam se za vrijeme rata kupao i sunčao na tom nadrealnom olimpijskom bazenu. Nije bilo nigdje nikoga…Ni sada nema. Nema ni vode…

Ovako ne mogu… Iskrzano je. Istina, prepoznajem Istočnu Bosnu. I to more cipela. To more prokletih iskrzanih patika, cipela i čizama. To je po pravilu sve što ostane iza našeg čovjeka. Nepripremljenog na smrt, a opet tako blizu iste.

To sustavno uništavanje, taj genocid u Srebrenici, odveo je preko 8 hiljada duša u smrt i spasio proklete cipele i čizme. Eh, da je obrnuto. Ali nije. Nema pravde! Te patike, taj markirani Adidas govori da se ovdje živjelo, dobro živjelo. Prije puštanja krvi.

Ne mrštim se više.

Pogledaj, dječaci skaču u jezero. Nagađam koje je. Toliko gorskih očiju u Bosni i Hercegovini ima. Nije važno. Vidim srećnu djevojčicu u koritu usahle rijeke. Vidim srećne ljude. Vraćaju se. Vraćaju se i useljavaju u ruine koje su nekad domovima zvali.

Znam taj osjećaj. Dom. Bijeg. Ruina. Stvaranje doma. Bosanski krug. Promatram sobu sa pogledom. Nemam mirisa, ali moj nos u podsvijesti ćuti onu memlu koja izbija iz maltera i opeke. Dolje rijeka. Tolstoj griješi. Tolstoj veli kako su sve srećne porodice srećne na isti način, a svaka nesrećna je posebna. Za sebe, valjda. A, nije tako.

Nije Lav Nikolajevič bio u Bosni. Da jeste, upoznao bi milijardu valera jedne te iste, isprogramirane sreće socijalizma. Isto tako bi saznao kako su sve tipske kuće jednako gorjele. Makar se u njima klanjalo, krstilo ili tek uz Titovu sliku noć noćevalo. Fotografija sa pogledom. Da, da to je ona što me uvodi u traumu i kroz prozor izbacuje put šume, put pročišćenja, opraštanja i smiraja.

I svi ti ljudi. Sva ta djeca. Oni su moji. Oni su JA. Oni su moje kolektivno nesvjesno, moje podrazumijevajuće. Znam te majice, te žuljevite ruke, te kvrgave prste…

U staroslavenskoj mitologiji “domaći” su bili zaštitinici doma, ali u isto vrijeme i arhetip svih nas. “Znam ja nas, jebo ti nas”, rekao bi veliki Branko Ćopić. Ali, zaista, znam ja nas i po zlu i po neograničenom dobru. Po nesebičnosti lirskoj i mržnji epskoj. A, sve jednako i navijek zato što smo isti. Što smo jedno, sa samim sobom, ovim beskonačno lijepim nebom i djevičanskom prirodom. Pa sve mislimo da nam je sve Bogom dano. Kao što i jeste. No, pohasimo se i povampirismo. Pa tražimo u istom razliku, izliku, ne bi li se mrzili. Vjera, nacija, mjesto…ne biramo, sve dok se krvi naše, misleći da je tuđa ne napijemo.

I dalje ne mogu da osjetim miris.

Dedo i nena hodaju usnulim poljem. Smireno. Nekako slajd šou staje, usporava. Znam da je to nemoguće. Nije tako isprogramiran. To se moj mozak igra sa mnom. Život i smrt. Dva dječačića gledaju “po bosanski” dok trilijarde fotona kroz objektiv režu moju memoriju.

Znam, znam jednom davno, početkom osamdesetih u moje selo došao je Fotograf. Francuz neki, biće. U ruci sam držao kiflu. Ja, semogodišnjak podigao sam ruku i mahnuo mu kiflom. Kasnije, prošlo je doosta godina vidio sam sebe kako mašem kiflom. Taj sedmogodišnjak, to dijete pozdravljalo je vojnika Vojske Republike Srpske, koji je u poluopljačkanoj školi našao stari časpois. Ooo, koliko je dječak popravio zabludjelog mladića. Fotografija poput svete knjige našla je put do moga srca. Zakopana negdje u eonima vremena, deset i više godina, natjerala je čovjeka sa puškom da se puške odrekne. Čudne su te fotografije sa djecom. Pazite se. Nikad ne znate hoće li vas vaše ja i kako pozdraviti.

Ljudi se mole različitim bogovima. Onim podno piramida u Visokom. Bogovima feruma, željeza, koje je u mojoj zemlji rezervisano za Rome. I nema tog željeza, koje oni neće naći. Samo kome ga prodaju? I kako taj otkup ide? Ne znam. Eto ne znam.

Vidim, vidim crveni telefon. Da, da isto takav sam imao kući sve sa kratkim brojevima hitne pomoći, milicije, vatrogasaca. Ali zašto tako jake boje? Nije vrag da se fotograf vratio u osamdesete? Ne govorim to zbog fotografije. Ta, obećao sam da neću komentarisati fotografije. Ali, tako je prokleto crven. I sjetim se. To je Konjic. Titov bunker, kako ga u narodu zovu. Bezprizorna investicija koja je u milijardama dolara trebala da čuva socijalistički vrh naše zemlje od nuklearnog udara. Ooo, kako apsurno i sebično idealistički. Ljudi su napravili sebi analogni san. Katakombe, u kojima će elita da radi šta? Ne znam odgovor niti na to pitanje. Tek, telefon je nekorišten.

Dobro bi mi došao za moj stan. Kao neka vrsta ličnog eklekticizma i galimatijasa svega što čini mene.

A, ima li kod vas pred kućom auto sjedišta? Znam da ima, jer, jebo kuću u kojoj se ne možeš hladne vode napiti i odmoriti na sjedistu od Vartburga, koga odavno nema. Vidite, u mojoj zemlji napiti se vode i sjesti u autosjedište nije stvar odmora domaćina, nego elementarna pristojnost za gosta, prije nego što ćeš ga pitati šta će da popije.

Znate, u mojoj zemlji voda nije piće niti je smiraj pred kućom odmor. To se podrazumijeva. Domaćin vas tek potom pita jeste li za kafu, jednu ljutu, hoćete li ući i podijeliti sto sa njim. Ako je voljan, pitaće vas kuda idete. Odakle dolazite i ko ste? Pa to ćete reći sami.

Opet nema mirisa i opet prokleti rat. Ljudi na fotografijama drže fotografije najmilijih u žuljevitim rukama. Kao ultimativni dokaz koliko toga imaju ili nemaju. Ja jesam “odavle” i tačno znam ko je izgubio nekog voljenog, a ko ima prinovu na fotografiji. Nisu to tužna lica, niti zgrčene ruke, niti pognuta silueta. To su oči. Što više tuge imaju, oči vas iskrenije gledaju. Zato valjda slabo dječiju sreću razaznajemo. Radovanje nam je gotovo neprijatno. Da ne čuje zlo, kažu u Bosni.

A, zlo čuje, pa me ošinuše tepisi i skeleti. Život ne staje. Ni kad se najmiliji u vidu skeleta vrate kući, ne bi li našli smiraj u tabutima, niti kad se peru ti tepisi. I nije to kontrast. To je sklad života. Koji nadjačava i smrt i svakodnevicu.

Poput djeteta i lubenice. Ne nema tu ruševine. Tu je dječak sa lubenicom. Tu je koža i vuna kurbana. Tu su život, njegovi meandri i arhitektonika postojanja. Poput Drine, taman toliko velike da i pješčani sprud ima. To su šume, netaknute. To je drveće koje krasi samo sebe, a ne dvorišta, kao u ostatku svijeta. Jer, priroda ovdje nadjačava sve. Pa i ljudske porive da zabrazde i obuzdaju istu. I jedino što naš insan bosanski može je da obnovi, nanovo prepravi, dogradi svoj bivak. Ili se iseli. Priroda će to već reciklirati.

Ponekad mi se, namoćorcu kakav jesam, čini da ovu zemlju treba pošumiti i kolektivno se iseliti. A, opet znam, da svi mi u Bosni i Hercegovini ljepše zemlje ne bi našli jer je nema. I nije ovo stvar patosa emotivnog. Ovo je svar geografije i puteva koje je pisac prešao i prošao kroz staze i bogaze zemlje nam.

Možda, možda od svega ostanu podsjećanja na mrtve. Spomenici, nišani, monumentalni spomenici, groblja, još spomenika… I proklete cipele i gumene čizme.

Čini se da je jedino od prolaznosti u Bosni, ljudskih ruku djelo, armirani beton i obuća.

Kako li će za hiljadu godina ljudi zvati stećke, te kamene spavače koji dokazuju našu starost na ovom prostoru? A, kako li će dešifrovati naši daleki potomci Dolinu heroja na Sutjesc? I hoće li, što je najprvotnije, bilo ko reagovati?

Jer, malo nas je. Malo nas se rađa. I biće nas još manje. Niti jedan rat nije uradio ono što nam nosi budućnost. Plodovi bijele kuge i iseljavanja su gorčimod rata ponekad. Namjesto zemlje srećnih, ali rogobatnoh ljudi, prirodnih ljepota, zemlje rahata i meraka, zemlje gdje svaka generacija poslovično otplaćuje dugove predhodne generacije, ostaće samo ledina. Za Boga i Kosmos.

I ostaće fotografije. A, fotografije, kako to ljudi trivijalno misle, nisu nikakav svjedok vremena. O, ne! One su naša svijest i naša savjest. One su uvijek i za sva vremena ili naši savremenici ili apologete budućnosti. Jer fotografija i nije fotografija, ako nema snagu da vam odredi budućnost.

Vidim ženu. Moja baka Stana je bila dovoljno vižljasta da se popne na plast sijena i da ga plasti. Radila je to iznova i iznova. Svake godine, po desetak plastova. Decenijama. Uvijek je isto govorila-Ne radim ja to što moram, nego što mi selo ljepše izgleda odozgo. Sunce joj je milovalo pramenove kose pod maramom, dok je planinski vjetar sam pravio koreografiju.

-Dragane, pojedi nešto, prenu me glas moje žene!

I osjetih miris griza. Miris ljepši od svih konditorskih đakonija svijeta. Tek ukuvani, zlatno žuti griz.

Gledam slajd šou iznova i iznova.

Djeca lebde. Ptice polijeću. Ljudi žive. U bolu i u sreći. Da, moja zemlja. Topla poput naninih prsa i gruba poput dedinih ruku.

Sjetih se “Američke ljepote”. Ponekad je u svijetu toliko ljepote, da može da se umre.

Jer, ko u tuzi, ko u ovoj fotografiji, ko u ovom pasažu vremena nije našao nešto lijepo i moćno, taj Bosnu ne poznaje.

Upamtite iza svakog puteljka, krivine, okuke, istrčaće bam veselo dječače. Sa kiflom ili bez nje, pozdravite ga. Možda ste to vi. Iz boljih dana.


(TIP/Izvor: Buka/Tekst je uvod u knjigu fotografija “Heartland” Ziyaha Gafica.

Fotografije: Ziyah Gafić “Heartland”

 

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.