Nihad Đozić: Život u BiH kao kredit bez jamaca

19.05.2017 08:13
kontejner_hrana_001
 

Kad zaposlen čovjek u BiH u novinama pročita naslov »Četveročlanoj obitelji u BiH mjesečno potrebno više od 2.100 KM“ (1.050 eura), on uvijek najprije pomisli na sebe, pa u glavi preračuna, da vidi gdje se nalazi. Ali, nije mu jasno – kako je to moguće. Ta matematika nekako ne štima.

Sve se događa u situaciji kad plate (godinama) stagniraju, penzije realno padaju, ali rastu cijene životnih namirnica… Podaci su neumoljivi jer otkrivaju da su, u periodu mart 2016 – mart 2017, cijene odjeće i obuće narasle 3,2 posto, alkoholnih pića i duhana 4,2 posto, a komunalnih i svih drugih usluga povezanih sa stanovanjem za 1,7 posto.

novac

Još ako se prisjetimo da je minimalna plata (kojoj gravitira najveći broj onih koje kolokvijalno i dalje zovemo radnicima) u entitetu Republika Srpska 395 KM (199 eura), a u entitetu Federacija BiH 410 KM (207 eura), jasno je da Bosna i Hercegovina ima neuspješnu vlast jer za četvrt vijeka nije uspjela stvoriti pozitivan poslovni ambijent s kojim bi se makar malo približila Evropskoj uniji kojoj teži. Sa prosječnom platom nešto malo iznad 800 KM (400 eura) ne može se biti konkurentan.

Život kao kredit bez jamaca

Naravno, prosječna plata je povezana s onima koji imaju posao, iako niti oni ne dostižu barem pola potrošačke korpe, ali šta je s armijom nezaposlenih kojima su šanse da se zaposle, svakim danom sve manje jer, objektivno, nema investicija… Niko neće da investira u državu u kojoj se stvari godinama ne pomiču s mrtve tačke. Statistika zna biti okrutna i neumoljiva bez obzira na činjenicu da se može koristiti na različite načine i stvoriti krivu sliku o stanju u jednom društvu. Pogotovo što gleda prosjek, a ne vidi pojedinca.

Statistika je nauka sa kojom se može lagati kako ko hoće i koliko hoće, ako statističke podatke istrgne iz konteksta ukupnog stanja i odnosa. Ako pomiješa babe i žabe. Ako ne živi u realnosti. Tako je i sa ‘potrošačkom korpom’, tako je sa prosječnom platom, zaposlenim i nezaposlenim, sivom ekonomijom, ali i svim drugim ‘distribucijama podataka’.

Po toj i takvoj statistici većina ljudi na našim prostorima ne bi mogla preživjeti ni mjesec dana. O godini da i ne govorimo. Pola bi ih umrlo od gladi i žeđi ili završilo u hipotekama i zatvorima zbog neplaćenih računa za komunalije, telefon, obdanište, ‘besplatno’ školstvo i zdravstvo, obuću, odjeću i hranu (druge troškove ili, ne daj Bože, luksuz – ovdje niko i ne računa).

Kako ipak preživljavaju, to statistika ne zna. Time se Agencija za statistiku BiH ne bavi, niti je to njen posao. Ali, takve saznanja nema čak ni država, iako je to u opisu njenih ustavnih, a i radnih dužnosti i zadataka. Ona se navodno brine o nekim apstraktnim kolektivitetima, a ne zanima je čovjek – pojedinac koji je prepušten sam sebi. Svako se snalazi sam kako zna i umije da preživi.

Oni manje ‘sposobni’, umiru polagano i na rate. Kao da su život uzeli na kredit, bez jamaca i pomagača i sad ga nemilosrdno troše, po ustaljenoj (mjesečnoj) dinamici. Od prvog do prvog. Mislim, ako uopšte imaju platu ili neke druge prihode, tako da se mogu nečemu nadati jer im niko drugi neće pomoći.

Naravno, mnogo je i onih koji imaju i previše. Zapravo, ljudi koji su bogati po svim standardima zapadnih demokratija. I oni bi bili to ‘svjetlo u tunelu’ kad bi postojala nekakva statistika koja bi pokazala da su to što imaju, zaradili na korektan način. Da su se ponašali društveno odgovorno i da su platili porez državi. Da su radnici dobili poštene plate i da su stvorili nova radna mjesta.

Lov u mutnom

Nažalost, malo je pozitivnih primjera. Sprega političara i sitnih i krupnih špekulanata stvorila je negativnu poslovnu klimu. Što bitno utiče na statistiku. A kakva je vlast, takav je i narod. ‘Lov u mutnom’ je postala opštedruštvena pojava. Najbolji primjer je slučaj propalog ‘Bosmala’ gdje je sudnica bila premala da primi sve one koji su zainteresovani da kupe jedan ili više stanova u građevinskom mega-projektu u sarajevskom naselju Hrasno. Bilo bi zanimljivo saznati ko su ti ljudi i porijeklo novca za kupovinu stanova ili poslovnih prostora. Znači, dok jedni nemaju ni za hljeb, drugi imaju i po desetak nekretnina.

Ključno je pitanje – jesu li socijalne razlike nastale na osnovu ‘sposobnosti’ jednih u odnosu na druge ili se radi o nejednakim mogućnostima, odnosno, nejednakosti građana pred zakonom? U nepravednom društvu. U kojem država ne čini ništa da otkloni svoje greške i propuste jer su one uzrok i posljedica opšte stangacije i beznađa.

Najteže je onima koji nemaju nikakvih prihoda. Njih je u Bosni i Hercegovini najviše (nažalost, statistika se ne može jesti). Kome se oni mogu obratiti za pomoć? Znamo da postoje narodne kuhinje koje stalno povećavaju svoje kapacitete i o kojim niko ne vodi statistiku, ali ne znamo šta je dovelo do toga.

Odgovor na to pitanje bio bi prvi korak ka ozdravljenju.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Nihad Đozić/Foto: Ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.