Izudin Kešetović: Trebaju nam nove javne politike u TK?

16.05.2017 11:00
804241-605x4002-605x400-605x400
 

Nakon ekspertne Vlade Tuzlanskog kantona  iz 2014. godine desile su se mnoge ključne stvari. Vladajuća struktura je dobila povjerenje na opštim i lokalnim izborima (2014. i 2016.). Volja birača je u potpunosti ispoštovana. Nekih ključnih kadrovskih promjena na lokalom nivou nije bilo, osim ako ne bi shvatili kao „eksces“ promjenu u opštini Kalesija  i povratak kandidata SDP-a na načelničke funkcije u općinama Živinice i Lukavac. Ostalo je, manje-više, po uhodanoj šemi izbora. Pozivanja na lokalnu upravu i samoupravu i pravila Konvencije o Evropskoj samupravi i neimplementiran Zakono lokalnoj samoupravi i upravi Federacije BiH  je samo retorično bez stvarne suštine. Lokalna vlast ima ozbiljnih problema u kapitalnom budžetu koji je pritisnut problemima brojne  i neunčikovitije administracije. Civilni sektor je u defanzivi tako da svako javno ispoljavanje nezadovoljstva  totalno marginalizovano. Lokalnim birokratskim moćnicima nije potreban bilo kakav dijalog sa građanima. Vijeća Mjesnih zajednica i Općinska vijeća su pretvorena u ‘glasnogovornike’ svojih partija koji imaju svoj  lični interes u paušalu ili moći glasanja.

Pozornost funkcionisanja vlasti je prenesena na  Vladu TK-a,  koja se odlučno suprostavila ispoljavanju svakog oblika nezadovoljstva. Prvo, udaljavanjem potencijalnih prosvjednika u sferu dalekog videokruga od sjedišta do zakonskog ograničenja mandata nosiocima javnih funkcija. Kako su nosioci kantonalne vlasti obezbijedili sve uslove za svoj monolog po principu ‘vjeruj meni a ne svojim očima’, prešla je u novu fazu osmišljavanja prosperiteta koja se ekseplarno pokazuje u pripadnosti javnih prihoda  u dijelu tzv. PDV-a i poreza na dohotak. Katastrofalna statistika da polovina građana TK-a  nije u sistemu poreskih obaveza na dohodak  što je oko 40% iznosa ‘potrošačke korpe’ tumači se na sasvim drugim osnovama. Prevashodni cilj tzv. Agende je bio rasterećenje  i povećanje dohodovne i kupovne sposobnosti građana. I umjesto željenih reformi dobili smo socijalnu i ekonomsku nesigurnost  onih koji žive od svojih dohodaka ili socijalnih davanja iz fondova i budžeta ( penzioneri, socijalno nezbrinuti i nezaposleni). Fiskalni aspekt pokazuje samo jednu stranu , kako aktuelna kantonalna vlast  tvrdi „ uravnoteženog budžeta“ , koji je u blagom oporavku od  ranijih deficita i kumuliranog javnog duga. Ona druga strana javne potrošnje je na margini gubitaka i kumuliranih internih dugova  koji se prekrivaju u friziranim finansijskim izvještajima koji se revidiraju kako bi dali legimitet upravi i vlasnicima da teret poslovanja prebacuju na građane: voda, komunalije, grijanje, školarine, participacija zdravstvenih usluga.

unnamed-413-599x4001-599x400

U moru državnih i entitetskih problema ,  problemi na lokalnom nivou: opština i kantona, izgledaju sasvim benigni.Međutim, ma koliko izgledala ‘priča trakavica’ oko planiranih novih nameta u stopama na direktne poreze ( dohodak građana i dobit preduzeća), kao i uvođenja destiniranih (namjenskih) poreza i naknada (parafiskaliteta)  na sve oblike potrošnje : od duhana do nafte i igara na sreću i imovinu, sasvim je izvjesno da vlast od takvog koncepta neće odustati.

Ključno pitanje nepotizma i klijentalizma koje ima sudski epilog u privođenju ‘viđenijih’  dužnosnika  koji su ‘sređivali’  radna mjesta je samo vrh brijega što se dešava na lokalnom nivou. Ustvari  na lokalnom nivou se sve vidi pa se ne može sakriti. Aktuelne lokalne općinske vlasti to čak i ne kriju  i rade otvoreno ili ‘ašećare’. Česta prozivanja od građana se više ne registruje i čak ne zabranjuju u smislu afere „ oglašavanje protiv buke građana“ okupljenih oko nevladine organizacije NGG  ‘Srebrenik je naš’.

Najnovija dešavanja u vezi širenja mreže obrazovnih institucija u oblasti školstva i zdravstva, kroz izgradnju reprezentativnih objekata za pružanje usluga budi nadu u poduzetništvo i moć tržišta. Nove politike vlasti naizgled postaju prividne sa stanovišta javnih politika. Sumnja u postojanje ličnog interesa na principu ‘ IMT’ ili ‘ima li mene tamo’ pada u vodu. Slabljenje javnih usluga iz  državnog vlasništva nameće potrebu preispitivanja cijelog koncepta u smislu da sve postane transparetno i podržano bez obzira o kakvom se obliku vlasništva radilo.

Ishodište napretka Tuzlanskog kantona je u ponudi  javnih i privatnih dobara. S toga je objektivno očekivati od nosioca vlasti u opštinama i Tuzlanskom kantonu da ponudi nove politike. Javni sektor ima  značajne razmjere i obuhvata sve institucije kojima je država vlasnik i koje proizvode javna dobra i usluge. Javni sektor čini država, vanbudžetski fondovi, lokalne jedinice te javne institucije, javna preduzeća, Centralna banka te fiskalne institucije: depozitne banke u vlasništvu države i nedepozitne fiskalne institucije. Veličina javnog sektora, mjerena rashodima koji se ostvare tokom realizacije njegovih funkcija, ukazuje na obim potreba koje nije moguće zadovoljiti koristeći se tržišnim mehanizmima ili njihovo zadovoljenje kroz tržišne mehanizme neće dati zadovoljavajuće rezultate. U takvim uslovima neminovno interveniše država nastojeći da obezbijedi efikasnu preraspodijelu raspoloživih resursa.

Imajući u vidu naprijed navedeno postavlja se pitanje koja dobra po vrsti i količini bi trebao obezbijeđivati javni sektor te koliko bi tako izražene potrebe mogle biti pokrivene raspoloživim potencijalom javnih prihoda.

Sve češća su osporavanja mnogih aktivnosti država koje predstavljaju miješanje u tržišne mehanizme. Sve češće se država angažuje i tamo gdje mogućnosti tržišta nisu do kraja iscrpljene. Istovremeno, sve je više javnih potreba, preuzetih političkim odlukama a da one ne predstavljaju potrebe visokog nivoa prioriteta. Na taj način sve se više širi nesrazmjera između rasta javnih prihoda i rasta javnih rashoda na teret javnih rashoda. Za državu bi bilo najbolje kada bi se sva dobra mogla obezbijediti na tržišnim principima čime bi intervencija države bila suvišna. Mnoga dobra, međutim nije moguće prepustiti samo tržišnim mehanizmima, prije svega, mehanizmu cijena.

Sve naprijed navedeno upućuje na nužnost angažmana, postojanja i organizovanja proizvodnje javnih dobara i pružanja javnih usluga u organizaciji države Razlike između javnih i privatnih dobara su osnova na kojoj će se zasnivati opredjeljenje ko će ih ponuditi. Stanovništvo, u principu i u skladu sa nivoom razvijenosti države (pa i prilikom da posmatra standard ponude u drugim državama) očekuje što veću ponudu a država, u skladu sa svojim političkim, socijalnim i ekonomskim ciljevima definiše šta će od te ponude prihvatiti kao svoju obavezu. Koji će to obim biti zavisi od političkog procesa odlučivanja. Svako opredjeljenje za uvećanu ponudu podrazumijeva nastanak javnih rashoda a što dalje implicira pronalaženje finansijskih izvora, javnih prihoda, kojima će se navedeni javni rashodi alimentirati. U protivnom, dolaziće do prelivanja izvora javnih prihoda u rashode za koje nisu planirani. Kako? Javni prihodi nisu vezani namjenom uz javne rashode nego zahtijevaju njihovi relativnu usklađenost, svaka nova potreba treba biti na bazi relativnih odnosa, usklađena kretanjima javnih rashoda i javnih prihoda. Ponuda javnog i privatnih dobara u savremenim državnim sistemima sve više doživljava međusobno povezivanje.

Naime, sve manje postaje irelevantna podjela na javna i privatna dobra. Tako, sve češće se osnivaju zdravstvene institucije kod kojih je izražena isključivost ali ne i rivalitet.  Slično je u sistemu obrazovanja, upravljanja otpadom. Prepuštanje zadovoljenja dijela javnih potreba privatnom sektoru, u mnogim državama je pristup jačanju privatnog sektora. Da bi ovakav pristup bio zastupljen potrebna je dobra organizovanost države kako bi se djelatnost tako prepuštenog segmenta javnih potreba privatnoj inicijativi mogla uspješno nadzirati i sankcionisati u slučaju narušavanja postavljenih principa. Primjer za to možemo naći i u našoj zemlji. Ustavno stavljanje sistema obrazovanja na kantonalni nivo omogućilo je jačanje privatne inicijative u ovoj oblasti koja rezultira značajnim povećanjem (posebno) visokoškolskih institucija. Na žalost, dolazi do svijesti javnosti da u obimu u kojem su nastale visokoškolske ustanove ne ispunjavaju očekivane standarde te je neophodno vratiti proces unazad i provesti akreditaciju svih pa i novoosnovanih visokoškolskih institucija. Očigledno je bilo da je bilo svrsishodnije proces pokrenuti obrnutim slijedom.

(TIP/Autor: prof. Izudin Kešetović)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.