Ljupko Mišeljić: Još smo gori: Karadžići s Pravnog fakulteta u Banjoj Luci

12.05.2017 10:57
karadzic-bl
 

Studentima banjalučkog prava ne nedostaje bunta i aktivizma, kao njihovim kolegama s drugih fakulteta – nego razum. Oni bi voljeli više prakse, ali one Karadžićeve. Studentima banjalučkog Pravnog fakulteta nije bilo dovoljno što su 8. marta bili gosti Vojislava Šešelja u Skupštine Srbije, i čuli od njega šta misli o međunarodnom pravu, Kosovu, Evropskoj uniji i Velikoj Srbiji. Odlučili su da svoje slobodno vrijeme pametno iskoriste, i da 11. maja organizuju projekciju filma “Radovan – povici iza zidova tamnice”. Da pogledaju film napisan iz pera Radovana Karadžića, prvog predsjednika RS i jedinog svjetskog državnika osuđenog za genocid.

Devedeset minuta gledali su objašnjenje kako je Karadžić žrtva vremena, kako u sebi nosi “istoriju srpskog pitanja” u Bosni. I za njih je, kao i za reditelja Elčića, film vanvremensko ostvarenje koje je budućim naraštajima ostavljeno u nasljeđe kao dio srpske istorije i tradicije.  Milenko Savanović, ministar rada i boračko invalidske zaštite RS, koji se nada “da će film biti značajna ostavština za mlade naraštaje i da će uticati na jačanje njihove nacionalne svijesti” sigurno je ponosan.

Ponosan na to što su banjalučki studenti prava pljunuli u lice svima onima koji  još uvijek misle da Banjaluka izvorno i autentično nije Karadžić. Da to ne smije biti. Na neko potencijalno onostrano mišljenje “Nisu svi takvi” – odgovorili su “Jesmo, jesmo – još smo i gori”.

‘Nisu svi Srbi isti’

Njihov pravni um, izgleda, dokučio je kako se valja nositi sa stigmom genocidnih, kako se izdvojiti iz mase koja podržava masovne Karadžićeve zločine, kako nekome van Banjaluke pokazati da nisu svi Srbi isti. Gore je jedino što ih u tom naumu nije urazumila gomila – poznatija kao porodice, drugovi, prijatelji, mediji, profesori, akademici. Mogao bi se s te strane čuti odgovor “ima među nama/njima i Bošnjaka, Hrvata, ovih, onih, ako njim ne smeta, što bi vama smetalo?”. Taj odgovor opet više govori o nacionalnom, a ne racionalnom posmatranju, i nivou indoktrinacije obrazovnog sistema. I pogledu studenata koji su ovu promociju organizovali prema svojim kolegama.

Možda je kriva literatura?

Budući pravnici, advokati, tužioci, vještaci i sudije izgleda pogrešno su čitali Vaclava Havela kada kaže da je za utvrđivanje istine o zločinima potrebno čuti i mišljenje počinitelja. Možda su stoga zaključili da to znači gledati film u kome se Karadžić veliča kao heroj i predstavlja kao žrtva vremena koja nosi teret nepravde. Pa na kraju krajeva – to i podržavati.

Ipak, čini se da tranzicijska pravda i Havel banjalučke studente prava ne interesuju, ili ih interesuju na neuporedivo nižem i neozbiljnijem nivou od izjave njihovog bivšeg dekana, Vitomira Popovića iz 2014. godine. Popović “ne vidi nijedan argument na osnovu kojeg bi bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić bio osuđen pred sudom u Hagu, a kamoli da to bude doživotna robija”. Za Popovića nema većeg poštovatelja Ženevske konvencije od Radovana Karadžića. Karadžićevo suđenje je političko, haaška presuda ništavna i nepravomoćna – kao i njegovi zločini.

Oboljenje generacije

Najgore je, ipak, što su studenti odlučili da sami organizuju promociju filma. To mišljenje jeste posljedica sistema u kome žive, ali jeste i simptom oboljenja generacije koja tek treba da se afirmiše. Njihova pravna i politička misao, pokazuje stotina primjera budućih članova akademske zajednice, ne ide ka pomirenju, izgradnji povjerenja, utvrđivanju objektivnih činjenica i pravne istine.

U momentu kada RS društveno-politički i ekonomski proživljava posljednje kapi pravne stečevine genocida, jedino više obeshrabruje to što oni kojima bi pravna država trebala biti svetinja, svog idola vide u odori zločinca koji je stvaranje pravne države odbio ad acta. Koji je progonima, istrebljenjem i zločinima protiv čovječnosti njima postao heroj – a ne zločinac, dok cijeli svijet njegovo ime izgovara sa nagonom na povraćanje.

Njihov gest potpuno odgovara zvaničnoj politici banjalučke i entitetske vlasti, i ne preispituje je – kao što to studentski i pravnički bunt treba. Nije buntovan kao potez jajačkih srednjoškolaca da nacionalistima koji im dijele škole i programe kroz indoktrinaciju i obrazovanje poruče da je suživot moguć. Nije korjenito potreban kao predstava novopazarskih srednjoškolaca i studenata kojom kritikuju školstvo i politiku podjela, porodicu i društvo koje živi i prenosi stereotipe.

Banjalučki studenti prava, a to su one strukture koje su organizovale ovu promociju, prenose ideju posve suprotnu i oprečnu idejama njihovih vršnjaka iz Jajca i Novog Pazara. Onu zbog koje vlastima nije krivo ili loše toliko da se upere usvojiti zakon o obrazovanju, ili daju sve od sebe da njihov performans zabrane. Sve ono protiv čega se mladi u Jajcu i Pazaru bore, ovi mladi “pravnici” podržavaju veličajući Karadžića.

Ništa primjerenije oni danas u Banjaluci nisu, reklo bi se, ni mogli uraditi. Film o Radovanu Karadžiću samo je nastavio niz kulturne ponude grada koji fašistima, pristalicama fašizma i onih koji su ih doveli na vlast podiže spomen ploče, i daje nazive ulica. Ovaj potez omladinskog duha savršeno se uklapa u sredinu.

Kulturni imperativ

No nije sve ni u toj blizini i reakciji zajednice iznutra. Prećutala je Banjaluka i mnogo gore stvari, za mnogo veću osudu. Ima nešto i u onom kako te drugi vide, a u ovom slučaju ta će ćutnja biti baš vidljiva. Za razliku od Jajca i Novog Pazara, Banjaluka će 2024. – sasvim izvjesno – postati Evropska prestonica kulture. Ne zbog svoje kulturne ponude, nego zbog toga što jedan grad iz BiH to mora biti, a po količini sadržaja konkurentnija je od Mostara i Zenice. Kako rekoše gradski oci na predstavljanju kandidature – valja nam “njegovati evropski duh i evropske vrijednosti”, “pokazati kulturnu ponudu ovog grada”.

Samo ta naša obimna ponuda ima mali tehnički problem, ideološke prirode. Ona ubraja i promocije Karadžićevih knjiga u Banskom dvoru, promocije njegovih filmova na fakultetima, njegove grafite, njegove ideje u udžbenicima. Pjesnik, scenarista, pisac i ljekar Karadžić, uz to predsjednik, državnik – reklo bi se kulturni imperativ.

Promocija zločinca

Problem je što nije komercijalan, pa koliko god izgledao da jeste ili bio kulturna baština Republike Srpske, budući evropski posjetitelj Banjaluke u njemu neće vidjeti umjetnika – nego jedinog svjetskog državnika osuđenog za genocid. Kojeg, uzgred, ta ista Evropa vidi kao čovjeka direktno odgovornog za najveći i najmasovniji zločin počinjen na njenom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

U očima posmatrača – mi smo uvijek ono kako se predstavljamo, za one koji nas ne znaju. Naš problem nije samo što nas ne znaju, nego što nas, i oni koji nas znaju – znaju po Karadžiću. I to što najvećeg zločinca srpskog naroda promovišemo u srpsku istoriju i tradiciju.

Sav će banjalučki spas biti ako ti evropski turisti ne znaju srpski, pa ne umjednu pročitati “Nož, žica, Srebrenica” ili “Muk, krik, Dubrovnik” – natpise što u sve većoj mjeri nastaju na banjalučkim fasadama. Što ih banjalučka komunalna policija i ne brani, ne kreči, ne kažnjava. Nastavi li se ovako, izvjesno je da će i Banjalučani i turisti vidjeti i doživjeti nepisani moto Banjaluke –  “Ko tebe evropskim duhom, vrijednostima, i prestonicom kulture – ti njega Karadžićem”.

Bez obzira što može zvučati malo oporo, sigurno se čita lakše nego zakoni i amandmani koje će ti budući pravnici pisati u Karadžićevom duhu. Jedina nam je alternativa, izgleda, ova “Šešeljeva” frakcija. Ako to suživotu, Evropi i pravnoj državi nešto znači – Vojvoda bi mnogo volio naslednike. Zar ne bi i to bilo bolje nego da se sjete pa ponude novi Nacrt Ženevske konvencije, one kakvu bi Karadžić najviše volio?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Ljupko Mišeljić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.