Fahrudin Vojić: Zašto Bosna nikad neće biti Njemačka

26.03.2017 08:37
Santiago Rodriguez, 63, car mechanic, repairs a 1957 Chevrolet car in his mechanical workshop in Havana December 25, 2014. Around 60,000 vintage cars have run on Cuba's roads since before the 1959 revolution led by Fidel Castro, but finding a collectible of value is a challenge. For every hidden gem, there are thousands of beaten up clunkers, largely stripped of their original parts. Picture taken December 25, 2014. To match Feature CUBA-USA/AUTOS        REUTERS/Stringer (CUBA - Tags: SOCIETY TRANSPORT BUSINESS)
 

Ne tako davno su mediji prenijeli vijest da je neki državljanin Bosne i Hercegovine napravio haos u jednom auto servisu u Frankfurtu, nakon čega je uhapšen, a zatim mu je napisana kazna u visini 50.000 eura.

Došao čovjek da prijavi kvar na svome automobilu. Vođa servisa ga je uputio na jednog od svojih radnika i bosanski temperament je isplivao na površinu. Bosanac je počeo da galami, a vođa servisa mu je vratio ključeve i odbio da ga usluži, što je ovoga još više iznerviralo, te je počeo da lupa stvari oko sebe i tu je došao kraj njegovoj kratkoj avanturi. Ovakvi primjeri su rijetki u Njemačkoj, ali i kada se dese, akteri događaja budu adekvatno kažnjeni tako da se poslije toga rijetko odluče sebi dati ovakav luksuz. Međutim, u Bosni i Hercegovini je to sasvim normalno i, što kaže jedan moj prijatelj, kod nas bi ga na sve to, na kraju još i uslužio. Ko biva – de, šta ćeš, moraš za dinar svašta trpjeti. Dakle, radi se o kolektivnoj svijesti koju treba mijenjati.

Primjer prvi

Prije nekoliko sedmica, odem s prijateljem u restoran koji se nalazi u sklopu trgovačkog centra Bingo u Bihaću. Gužva, dim i buka, a konobari i hoće i neće da te usluže. Dok čekamo da neko od njih dođe, komenatarišemo strpljenje onih silnih gostiju koji su došli iz nekoliko gradova Kantona, eto cool im doći u Bihać, jer im je Zagreb preskup, a Sarajevo predaleko za vikend izlet. Čekaju oni strpljivo i bez imalo dileme da je upravo ovo to mjesto gdje žele ručati, popiti kafu i biti viđeni.

Kako je ovaj moj prijatelj proveo djetinjstvo u Njemačkoj, nije se mogao suzdržati a da ne prokomentariše datu situaciju. „Ma prijatelju, ovo kod Švabe se ne smije desiti. A recimo Turci, koji drže restorane po Europi, imaju po dvadesetak konobara i nema šanse da sjedneš minut a da već ne budeš uslužen. Bio sam nedavno u Belgiji kod brata, oni su otišli korak dalje i imaju sistem, ali baš sistem. U jednom belgijskom restoranu gdje sam bio, imaju samo jednu osobu zaduženu za narudžbe. On ima tablet i na njemu aplikaciju za narudžbe. Momak samo hoda po sali i prati. Dovoljno je da mahneš rukom i on odmah dolazi. O njegovom bontonu da i ne govorim.”

Napokon dolazi konobar da nas usluži. Kada smo ga upitali zašto je usluga tako spora, odgovorio nam je da su im dva konobara danas odsutna i da rade samo on i kolega. Da li vlasnik lanca trgovina Bingo to zna, nije nam poznato. Ali opet će moj prijatelj: „Eto vidiš zašto mi nikad nećemo biti Njemačka.“

Primjer drugi

Oženio se jedan iz Bihaća sa nekom našom u Danskoj i otišao tamo. Dok je učio jezik i čekao da dobije radnu dozvolu i bolju vizu, dane je provodio u ženinom stanu u nekoj od elitnih četvrti u Kopenhagenu. Isprava mu bilo dosadno: druga sredina, nepoznati ljudi, jezik ne zna nikako… Ćejif mu bio izaći na balkon stana i zapaliti cigaru, pa gledati ulice i zgrade. I tako, jednog dana dok je uživao u dimu duhana i pogledu, ugledao je golubove na krovovima okolnih zgrada i pomislio – evo meni društva. Zaboravio čova da to nije Bosna i uzeo malo kruha pa im počeo bacati, a golubovi počeli dolaziti i uskoro su prekrili cijeli balkon i prostor okolo njegovog stana. Bilo je to divno prijepodne u kojem je uživao kao da je u Bosni.

A onda se supruga vratila s posla, napravila ručak i sjeli su da jedu i razgovaraju. Zatim je neko zazvonio na vrata i pošto on još uvijek nije znao jezik, supruga je izišla da vidi ko je. Čuo je neki razgovor i prepoznao da se radi o grupici ljudi, ali nije razumio ništa. Kada je razgovor završen i vrata zatvorena, supruga se vratila a na licu joj se primjećivala srdžba. „Šta si radio dok sam bila na poslu?“, upitala je ljutito. „Ništa, šta ću raditi. Bio u stanu“, odogovorio je tihim glasom, kao da zna o čemu se radi. „Upravo mi je na vratima bio kućni savjet zgrade i kažu da su golubovi, koji su bili na našem balkonu, isprljali fasadu i prozore zgrade“, nastavlja ona. „Pa, eto, ja malo odmarao na balkonu i ugledao golubove i reko da ih nahranim, sevap je“, kratko će on. „Jesi li lud? Pa, nije ovo Bosna. Nemoj to više nikada da radiš. Sad će mi progledati kroz prste i neće me prijaviti, ali moram platiti nekog da to sve očisti i okreči.“

I tako naš Bišćanin dobi lekciju sasvim neočekivano. Kasnije se on integrisao i postao fin i kulturan, nije više pravio takve izlete. Skont'o čovjek da to nije Bosna u kojoj možeš kroz mahalu i kravu ili ovcu provesti i da one unerede cijelu ulicu, a da niko ni zašta ne odgovara. Neki bi rekli – pa, haj, šta fali, neka životinja. Ljudi moraju od nečeg živjeti.

I tako dok svako od nečeg živi, država umire.

Primjer treći

Ima naših ljudi svugdje, pa i u Švicarskoj. Koliko je svijest ondašnjih građana o poštivanju zakona razvijena, govori sljedeći primjer. Priča jedan naš o tome koliko su ljudi u Švicarskoj osviješćeni po pitanju reda i discipline i navodi jedan zanimljiv primjer – uparkiravao čovjek auto u jednom Švicarskom gradu i nagazio malo liniju koja označava parking mjesto. Automatski svi prolaznici koji su se našli u blizini događaja, vade telefone i prijavljuju ga.

Ako je ovako zbog linije, kako je onda sa težim prekršajima? Kod nas se nema posla i kriza je, ali barem policija ima toleranciju i svijesna je da ljudi nemaju para. Mada je nekad upitna ispravnost i tog merhameta, jer imaš vozača kojima ako se tolerišu sitnice, oni kasnije urade teže prekršaje.

I opet na to sve, ti naši ljudi koji odu tamo kažu da ne valja država. Bolje reći da mi ne valjamo i da pojedinačno svako od nas treba da mijenja svijest o tome i koncept države, jer nije smisao države da u njoj svako radi šta mu je volja. Možda je to nekad i moglo proći u bivšoj državi. Međutim, vremena su se promjenila i to više ne može proći. Kako ćemo uspjeti ako dopustimo sve te stvari. Istina je nema se, ali isto tako je i istina da se neki red mora uvesti, jer bolji je bilo kakav red, nego anarhija i nered.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Fahrudin Vojić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Jedan komentar na Fahrudin Vojić: Zašto Bosna nikad neće biti Njemačka

  1. Crnac

    26. 03. 2017. - 20:34

    Seljadija su svi u Bosni. Mahom.

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.