Nataša Gaon-Grujić: Pismo moje bake

09.03.2017 08:51
karta_bih_natasa_1
 

Baka je dedu upoznala dok su zajedno gradili prugu Brčko – Banovići. Deda je tek kad je baka umrla rekao kako se njemu, na toj radnoj akciji, svidjela jedna druga djevojka, čini mi se Slovenka, s izuzetno lijepim grudima, ali da se, ipak, zaljubio u Jelicu. Baku nikada nismo zvali Jelica, uvijek smo je zvali baka Lela.

Baka Lela nikad nije bila vitka. Činilo se da je višak kilograma, uzimajući u obzir da je bila niska žena, lako nosila. Deda je bio zgodan, visok, plavook. Glasno se smijao. Volio je kafanu. Baka ga nikada nije pratila u njegovim izlascima. Mislim da se stidjela svog izgleda i širokih haljina kojima je pokrivala svoje tijelo.

Vjerovatno je svoje nezadovoljstvo pokrivala preciznim i zahtjevnim vezenjem Wiehlerovih goblena, koji su okupirali njeno vrijeme.

Gobleni, uokvireni u kičaste okvire, ispunili su zidove prostorije koju smo zvali dnevni boravak. Najveći goblen, Konji na pojilu, zauzimao je centralno mjesto na zidu, uz koji je bio prislonjen trosjed. Ja sam se uvijek bojala da će taj teški goblen pasti dedi na glavu.

Ratni dani

Deda je sa godinama sve više bio kod kuće, a sve manje u kafani. Imali su njih dvoje svoje rituale. Zajednički ručak, popodnevni odmor, pa kafa. Baka je pila kafu s mlijekom i tada bi zapalila dugačku cigaretu.

Pušila je cigarete “Lara”, na čijoj je kutiji bila fotografija žene sa bujnom dugom kosom.

Njihove mirne penzionerske dane prekinuo je rat.

Baka je smršala, a deda je uvijek birao dane s najviše granatiranja da pješke ili na biciklu s Pofalića dođe na Alipašino Polje da posjeti mamu i mene. Mama se ljutila, a deda je uvijek pronalazio način da opravda svoj dolazak rečenicom: “Krenuo sam po vodu, pa skoknuo da vas.”

Ne znam ko je teže podnio moj odlazak iz Sarajeva 1994. godine – moja mama, deda, baka ili ja.

Uvjeravali su me da moram ići i da nije u pitanju samo moj život, već i život bebe. Bila sam u petom mjesecu trudnoće. Za baku će vječno ostati vezana ratna anegdota kada je, uzbuđena zbog moje trudnoće, pitala:

– Naco, da li si razmišljala o imenu za bebu?

– Nisam, bako, još uvijek nisam.

– Znaš, ja sam nešto razmišljala: ako bude dječak, neka se zove… neka se zove Slobodan, da nam donese slobodu.

Nisam stigla ništa da odgovorim, jer se deda umiješao u razgovor i rekao: “De, Boga ti, Lelo, ne lupetaj!”

Brojna pisma

U julu 1994. godine, daleko od Sarajeva, rađam djevojčicu i dajem joj ime Nađa. U novembru 1995. rađam drugu djevojčicu. Moja mama Stela daje joj ime Selma, da nam donese mir, deda joj daje još jedno ime, Rina, pa, eto, ima dva imena.

Stalno sam pisala pisma. Neka su stizala u Sarajevo, neka ne. Baka mi je često pisala. Nisu sva uspjela doći do mene, ali ona koja jesu još uvijek čuvam.

Kada sam se vratila u Sarajevo, baka više nije bila mršava i polako se samo kilažom vraćala na staro, ali ona više nikad nije bila ona stara. Kasnije je postala dementna, na kraju vezana za krevet i samo po izrazu lica mogli smo znati da li nas je uopšte prepoznala. Kad je umrla, deda, koji je bio komunista, ali i ateista, rekao je da će baka biti sahranjena kako je i živjela. Sahranjena je uz molitve.

Nedavno sam otvorila kutiju s ratnim pismima. Našla sam bakino pismo meni posebno drago, jer je uz riječi poslala kartu Bosne i Hercegovine, na čijem je dnu napisala: “Učite svoju dječicu da vole našu dragu Bosnu, najljepšu zemlju na svijetu.”

Iza bake su ostali gobleni; dva mala danas su u mom stanu. Onaj najveći nikad nije pao dedi na glavu, a deda nijedan nakon bakine smrti nije skinuo sa zida. Iza bake je ostala karta Bosne i Hercegovine i meni u jednoj rečenici napisana uputa šta trebam učiti moju djecu.

Odlučili smo uokviriti bakinu kartu. Na njoj nisu iscrtani entiteti, a ni Distrikt. Na njoj nema podataka koliko gdje živi Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih nekonstitutivnih. Na njoj su iscrtane rijeke, planine, jezera, polja, gradovi, rudnici, termoelektrane… Takva je najljepša, a takvu je odozgo vidi moja baka. Pridružio joj se i deda. Sretni su što ne vide ono što mi svakog dana gledamo…

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autorica: Nataša Gaon-Grujić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.