Dino Šakanović: Kako su nam uništili univerzitete u 4 koraka

30.12.2016 10:14
790x4501920x1080-dark-university-490939
 

Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga ko provesti…

Naše društvo je propalo. Ovo je tako očigledno da se više i ne obaziremo. Sve što posjedujemo u institucionalnom smislu je propalo. Ne postoji više institucija u Bosni i Hercegovini koja obavlja svoju funkciju i dužnost kako bi trebala. Kao sastavni dio društva, propali su i univerziteti. Univerzitete, kao i svaku drugu instituciju, izjedaju korupcija, nepotizam, politika, neodgovornost i bahatost.

Propast univerziteta jedan je od najtragičnijih događaja za neko društvo. Univerzitet je krovna institucija napretka. Donosi nove i napredne ideje, ideologije, patente, objašnjenja i tumačenja. Radi se o stupu društva koji na neki način i proizvodi društvo. Univerzitet je „fabrika društva“. Univerzitetski kadrovi oblikovat će živote sljedećim generacijama.

Sav napredak u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske nosili su stranci. Sve krovne institucije, poput Zemaljskog muzeja, osnovali su ljudi obrazovani izvan Bosne i Hercegovine koja je bila bez institucija visokog obrazovanja. Prve univerzitete u Bosni i Hercegovini otvara socijalistička Jugoslavija. Ovi univerziteti pokazat će se kao najuspjeliji projekt socijalističkog perioda. Te „fabrike društva“ stvorit će generaciju VRHUNSKIH stručnjaka i znanstvenika koji su doslovno iz pepela, iz ničega, stvorili suvremenu državu. Iz prvih generacija novih univerziteta izašli su mladi inženjeri, doktori, mislioci, teoretičari… koji su izgradili porušenu zemlju, utemeljili institute, industriju, institucije kulture, sve. Ta prva generacija kasnije će iznjedriti svoj najbolji dio u stručnjake svjetskog glasa, znanstvenike i inovatore, na skoro svim područjima. Socijalistička Jugoslavija imat će vrhunske stručnjake koji će doći na univerzitete i nastaviti raditi na školovanju mladih kadrova.

Historičar sam po struci, o toj oblasti mogu najbolje govoriti. Socijalistička Jugoslavija je period Ante Babića, Galiba Šljive, Hazima Šabanovića, Veljka Paškvalina, Pavla Anđelića, Midhata Šamića, Adema Handžića, Milorada Ekmečića, Saliha Bureka, Envera Redžića i još desetaka drugih idola naše historiografije koji su je i utemeljili. U tom periodu djeluje mnoštvo instituta poput Instituta za filologiju u kome je zaposlena grupa vrsnih poznavatelja osmanskog jezika koja će prevesti mnoštvo dokumenata i napisati vrhunske radove. Muzeji imaju svoje časopise, organiziraju se konferencije, a država financira projekte izrade obimnih publikacija na kojima je radilo više eksperata poput čuvene „Kulturne istorije Bosne i Hercegovine“. Kompletna historiografija Bosne i Hercegovine nastala je u ovom periodu.

Nakon ovog perioda uspjeha počet će razgrađivanje i uništavanje svega postignutog što će dovesti nekad vrsne univerzitete na zid srama. Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Takvo društvo nije sposobno za napredak i razvoj. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga tko provesti.

Univerziteti u Bosni i Hercegovini propali su kroz 4 koraka.

Prvi korak: Istjerivanje stručnih ljudi zbog nacionalne pripadnosti

Na početku rata 1990-ih u društvu je polagano stvarana klima u kojoj je bitnije kako se zoveš nego kakav si. U takvoj klimi postalo je vrlo važno koje si vjere i nacije, a potpuno nevažno čime se baviš i koliko si stručan. U takvoj nakaradnoj društvenoj atmosferi počelo je, što javno, što prikriveno, šikaniranje „nepodobnih“. Mnoštvo vrhunskih stručnjaka s univerziteta bili su prisiljeni otići, otjerani su ili su otišli sami. Galib Šljivo fizički je istjeran iz Banjaluke, Milorad Ekmečić napustio je Sarajevo, u Tuzli je ubijen Špiro Matijević… Mnoštvo je žalosnih primjera. Kompletna generacija stručnjaka uklonjena je s univerziteta samo zato što su bili nepodobni. Neki su otišli iz straha, neki iz inata, neki, slobodno se može reći, iz zlobe kako bi provodili svoje fašističke projekte „s druge strane“, a možda čak i većina je otišla da ne gleda i ne trpi takvo ustajalo, zlobno, propadajuće i gadno društvo.

Odlazak stručnjaka bio je žalostan, ali nije ubio univerzitete jer su i dalje na njima ostali stručnjaci. Uglavnom jednonacionalnog sastava, ali stručnjaci. Da su ostavljeni na miru, ovi ljudi mogli su ponovno stvoriti novu generaciju koja bi ih časno naslijedila.

Drugi korak: Ulazak politike na univerzitete

Kada su univerziteti nacionalno očišćeni otvorio se prostor za nove kadrove. Politika i društvena klima koji su nacionalno očistili univerzitete nisu propustili ovu priliku. Upražnjena mjesta popunjena su politički podobnim ljudima.

Ovo je bio trenutak u kome je počelo propadanje koje traje do danas. Iako je politika i ranije bila pristuna na univerzitetima, ona nije kadrovirala u toj mjeri, a pogotovo nije dovodila nestručne ljude. Čak su i totalni politički disidenti u socijalističkoj Jugoslaviji ostajali u struci. Sklanjani su u institute kako bi se bavili znanošću, a ne politikom. Tako su sklonjeni iz političkog života recimo Latinka Perović i Marko Nikezić. Uvažena Latinka Perović u svom mega-djelu „Dominantna i neželjena elita“ piše o čitavoj generaciji političkih disidenata u socijalizmu, takozvanim praksisovcima, za koje je u Beogradu država osnovala poseban institut.

Međutim, politika se u drugoj polovini 1990-ih uhvatila drugačijeg kadroviranja i nastavila posao istjerivanja nepodobnih koji već nisu sklonjeni te dovođenju njoj odgovarajućih podobnih koji nisu bili stručni. To je početak propasti jer su stručni ljudi počeli dobivati konkurenciju u podobnim šarlatanima.

Treći korak: Podobni preuzimaju univerzitete

Kao logičan slijed događaja počeo se mijenjati odnos snaga na univerzitetima. Preostali stručnjaci dobili su konkurenciju u podobnim nestručnjacima. Naravno, među novozaposlenim podobnim bilo je i stručnjaka, ali stručnost više nije bila kriterij. Stranačka pripadnost, nacija i vjera su postali kriteriji, a mnogo više ih ispunjava takve kriterije nego kriterije stručnosti. Kako je rastao broj stranačkih podobnika, a biološkim slijedom opadao broj istinskih stručnjaka, politički poslušnici počeli su preuzimati univerzitete.

Ova nova generacija potpuno je ovisna od onih koji su je i doveli na univerzitete. Počela je propagirati njihove interese, a ne interese univerziteta. Univerziteti su postali stranačke ispostave, poligoni za širenje stranačkih ideologija, zapošljavanje stranačkih kadrova, propagiranje dnevne politike, maltretiranje neistomišljenika i aminovanje postupaka vlasti. Stručnost je potpuno zanemarena te je počela nestajati.

Četvrti korak: Poltroni dovode još gore od sebe

Kada su stranački poltroni preuzeli univerzitete preuzeli su i kadroviranje. Više politika nije kadrovirala direktno, već preko njih. Najveći problem je nastao u interesu takvih ljudi. Nestručan kadar, koji je nestručan na poziciju došao zbog podobnosti, najveću prijetnju vidi u stručnosti. Takav kadar u stručnosti vidi smrtnog neprijatelja. Stručnost bi ga ponizila, ismijala i uklonila s univerziteta. Zbog toga su poltroni za svoje suradnike i podređene počeli dovoditi samo još gore od sebe. Ili barem one spremne glumiti da su takvi.

Počelo je ekspresno srozavanje univerziteta koji umjesto da iz godine u godinu stvaraju sve bolje kadrove sada iz godine u godinu stvaraju sve gori kadar. Nesposobni poltron za svog podređenog dovest će još nesposobnijeg od sebe. Kada dođe smjena generacija, ti nesposobniji dovest će još nesposobnije kako ih ovi ne bi ugrožavali.

Nuspojava ove borbe za opstanak nestručnih kadrova su teror i progon stručnosti. Svako u kome vide prijetnju ili nije podoban je progonjen, ponižavan, ismijavan i otjeran. Poniženi i otjerani su čak i oni koji nisu ni prijetnja ni nepodobni, već samo ima neko podobniji od njih. Stručnost više nije kvalifikacija nego diskvalifikacija, prepreka. Nove kvalifikacije su veze, poltronstvo, podobnost i politika. Mladi stručnjaci koji su nekad gradili društvo sada su otjerani, napuštaju zemlju koja bez njih propada. Sve nam je propalo. Svatko od nas tome je svjedok svakog dana. Nema skoro ni jednog pozitivnog impulsa u društvu, nema nikakvog napretka, nema vjere u napredak. Nema nove generacije koja može stvoriti nešto. Otjerana je i tjeraju je svakog trenutka. I dok nastaje ovaj tekst, mnogi traže načina da odu.

Korak koji slijedi uskoro: Međunarodna diskvalifikacija univerziteta u Bosni i Hercegovini

Visoko obrazovanje danas je europski, a sve više i svjetski proces. Univerziteti više nisu kao nekada oaze znanja, svijetle izolirane točke, već ogromna mreža institucija koje su međusobno povezane i, prirodno, međusobno rangirane. U Europi traje Bolonjski proces koji teži ujednačavanju obrazovnog sustava. Univerziteti se usklađuju i međusobno rangiraju. Postoje međunarodni certifikati potrebni univerzitetu kako bi njegova diploma bila, kolokvijalno rečeno, „priznata“ izvan matične države.

Svjetski univerziteti napreduju. Polako nastaju post-doktorske studije i titule. Pojavljuje se sve više doktora znanosti te nastaje potreba za stvaranjem novih studija i titula koje će razlikovati doktora znanosti od istraživača doktora znanosti koji je nastavio znanstveni rad. Nije realno da Stephen Hawking i ja imamo istu titulu.

Dok na zapadu traje proces upostave post-doktorskih titula koji bi bili još veća garancija kvalitete budući da je nastala klasa još kvalitetnijih istraživača, kod nas ni titula doktor znanosti ne garantira kvalitet. Doktoriraju mnogi nestručni podobni kadrovi, pod pokroviteljstvom onih kojima je cilj stvoriti i dovesti gore od sebe. Oni će za sobom dovoditi još gore od sebe, ali i voditi nastavu obrazujući nikakve i loše studente. Profesor doktor historije Tvrtko Jakovina sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ispravno je uočio kako nama ne nedostaje vrhunskih stručnjaka koji će se nastaviti baviti znanošću. Nedostaje nam „srednjeg sloja“, učenih ljudi koji će s fakulteta otići u škole da predaju.

Ovo je alarmantno jer pokazuje kako već sad, u daleko uređenijoj Hrvatskoj, u sustavu obrazovanja vrhunske rezultate studenti postižu samoinicijativno, jer su talentirani, znaju i žele. Svi oni studenti bez vrhunske motivacije, oni koje trebaju voditi njihovi predavači, ne postižu zadovoljavajući rezultat. U Bosni i Hercegovini daleko je i gore jer su univerziteti još ruševniji nego u Hrvatskoj.

Kvalitet će zbog nestručnjaka koji dovode još gore nestručnjake nastaviti opadati i jednom prijeći granicu. Novi doktori znanosti proizvedeni u bosanskohercegovačkim univerzitetima postat će šarlatani. Prestat će postojati, danas kod nas ionako tanka granica, između doktora znanosti i nekog fanatika s foruma koji piše gluposti. Sve češće se doktori znanosti bave temama na tako promašene načine prikladnije komentarima na portalu nego znanstvenom radu. Banalan je primjer profesora doktora Envera Imamovića, vrhunskog arheologa starog kova, koji se međutim počeo baviti srednjovjekovljem i pisati promašene teze poput tvrdnji kako pojam „dobri Bošnjani“ znači da su stanovnici srednjovjekovne Bosne bili dobri ljudi. Svaki medijavelist bez problema će zaključiti kako pojam „dobri Bošnjani“ u poveljama gdje se pojavljuju kao svjedoci znači da imaju „dobra“- imanja, a ne da su dobri ljudi. Onaj koji piše povelju jednostavno nema nikakvog interesa pisati kakvi su kao ljudi svjedoci, ali ima ogroman interes napisati da mu svjedoci imaju imanja, kako bi povelji dao na važnosti i snazi. Čak je i smiješno o ovome raspravljati, s obzirom koliko je teorija promašena. Ali ona je politički poželjna te zbog toga propagirana i prihvaćena.

Ovakve ideje ne bi bile toliko opasne da se pojavljuju u komentarima na portalima, ali su krajnje opasne kada ih iznosti neko s karijerom i titulom. Opasnost leži u brisanju granice između šarlatanstva i univerziteta, a to neće ostati neprimijećeno.

Zapadni svijet s uređenim univerzitetima počet će se štititi od naših univerziteta. Zaštitit će svoje tržište rada i svoj kvalitet od nas na jednak način kako se štiti i od kineske robe očajnog kvaliteta – zabranit će uvoz. Ukinut će certificiranost domaćih univerziteta čije će diplome postati bezvrijedne izvan granica Bosne i hercegovine, ali i unutar zemlje. Ni jedna strana kompanija koja posluje u BiH neće htjeti zaposliti takvog zaposlenika. Već danas, iako univerzitetima nisu potpuno oduzeti certifikati, zapadne zemlje provjeravaju naše diplome procesom nostrifikacije u kome se ispituje koji su položeni predmeti u skladu sa zapadnim predmetima. Ovaj proces će jednostavno uznapredovati tako da će se početi provjeravati ne predmeti, nego znanje osobe s našom diplomom. To neće biti ništa drugo nego totalna diskvalifikacija naših univerziteta i diploma koje izdaju, a koje, da se ne lažemo, i danas vrijede daleko manje nego diplome zapadnih univerziteta.

Naravno da ima izuzetaka i časnih ljudi na našim univerzitetima koji rade svoj posao i bore se za vraćanje ugleda ovim institucijama. Međutim, radi se o pojedincima koji sami ne mogu promijeniti društvene tokove. Bez hitne i sveobuhvatne reforme visokog obrazovanja univerziteti će nam nastaviti propadati.

Neophodno je hitno provesti proces provjere visokih zvanja i titula. Pogotovo zato jer su se uz propadajuće javne univerzitete pojavili i još gori privatni univerziteti koji su klasična kapitalistička tvorevina kineskog tipa – plati i nosi, bez obzira na kvalitet. Diplome se dijele za novac, bez ikakve garancije kvalitete, a predaje tko stigne i šta stigne. Neki profesori na privatnim univerzitetima predaju po 20 predmeta od kojih je dobar dio van njihove struke.

Ako želimo spasiti svoje visoko obrazovanje, tu „fabriku društva“, hitno se moraju provjeriti sve doktorske disertacije. Posebna komisija morala bi ispitati anonimno svaki doktorat pojedinačno, kao i to da li ga je stručno lice mentorisalo. Mora se provesti jedno skeniranje stanja kako bi se utvrdilo koliko je zaposlenika univerziteta bilo povezano stranački, rodbinski, kumski ili po mjestu življenja prije dolaska na univerzitete. Sve slučajeve u kojima postoji povezanost, a postoji počesto, hitno ispitati, uključujući konkurse za zapošljavanje.

Svaki podoban nestručan iza sebe će dovesti još goreg i to je proces koji će vrlo brzo uništiti univerzitete, do kraja. Ukoliko se HITNO ne provjere visoke titule i ne pročisti kadar, naši univerziteti jednostavno će postati jednaki internet forumima gdje radi tko šta hoće, piše šta hoće, bez stručnosti, bez kvalitete, bez kritike, bez srama i obraza.

(TIP/Izvor: Prometej.ba/Autor: Dino Šakanović)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

4 komentara na Dino Šakanović: Kako su nam uništili univerzitete u 4 koraka

  1. visitor

    30. 12. 2016. - 11:08

    Boze sacuvaj i sakloni, gluho bilo i coravo, gdje ces reci da je socijalizam izgradio bosnu. To je najmracnije doba u istoriji ove zemlje. Zar nam nije lijepo danas kada se sav najgori olos dokopao vlasti. I jos imamo toliko novih privatnih univerziteta pa kad kome zatreba samo isprinta diplomu po zelji. Sto bi se djeca patila i studirala kada mogu uzivati u vjerskim slobodama i umjesto u amfiteatru petak provoditi na dzumama u dzamijama.

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.