Haris Huseinagić, interventni radiolog – Život nema popravni

25.12.2015 20:12
 
Uvijek je moguće uraditi više i bolje. Veseli me mogućnost da rješavam probleme na krvnim sudovima mozga. Izazovno i teško, i uglavnom uspješno… U karijeri vam je najveći uspjeh ako imate uspješnog učenika, a ja imam. Bavi se istim ovim poslom, ali u Monte Karlu, riječi su kojima, između ostalog, svoj poslovni život opisuje interventni radiolog Haris Huseinagić, načelnik Klinike za radiologiju i nuklearnu medicinu UKC Tuzla i predsjednik Ljekarske komore TK.Privatno, naš sagovornik se bavi astronomijom, programira, sluša klasičnu muziku, naročito barok, okopava vrt i vozi, kako ističe, “pravo” biciklo. Putovanja su njegova posebna ljubav, pa je mali broj mjesta koje nije obišao.  Doktor Haris Huseinagić je rođen u Tuzli, u dijelu grada za koje kaže da nikada nije bilo na dobrom glasu. Rodni Mosnik uvijek je bio “pogrešno prezentovan, bučan i buntovan, budan i agilan, ‘elitno’ nepodnošljiv”, ali, po njegovom mišljenju, idealan za odrastanje. – Odrastati u mnogobrojnom susjedstvu, okružen velikim brojem vršnjaka, posebno je iskustvo koje vas jako rano profilira. Razumijete i osjećate grupu, njene potrebe, uspjehe, razočarenja, otpor, prkos i stalno natjecanje unutar nje da bi se izborili za svoje mjesto. Mjesto u grupi se ostvaruje na dva načina – mišićima ili mozgom. Izbor je vaš.

Za druga smo se tukli
Kao osnovac, vrijeme provodi u dvije škole. Prve četiri godine u OŠ “Franjo Rezač”, a preostale četiri u OŠ “Muharem Merdžić”. Tamo je sticao istinske prijatelje. – Tada se to nije zvalo tim ili timski rad. Nije se zvalo nikako, mi smo jednostavno pripadali jedni drugima, a za druga smo se i tukli i davali svo raspoloživo vrijeme. Imali smo prave drugove, od krvi i mesa, sa svim emocijama koje smo morali jako brzo i dobro razumjeti – priča Huseinagić.Na tuzlansku Gimnaziju je kaže jako ponosan, jer je tada najteže bilo zadovoljiti “glad za učenjem”. Da li je to bila samo glad ili kvalitetan nastavni kadar, Huseinagić sada nije siguran. Sjeća se samo istinske potrebe za učenjem latinskog, klasične grčke istorije i umjetnosti, pa se tome i danas rado vraća.Školovanje je, inače, bilo imperativ za našeg sagovornika. U tome ga je vodio samo jedan, ali dovoljno jak cilj. – Kako da mojoj porodici bude bolje, i kako što prije rasteretiti roditelje i učiniti ih ponosnim? Jednostavan i istinski motiv. Poslije srednje škole, nisam bio potpuno siguran šta studirati. Mislio sam da bi bilo jako lijepo kada bi mi neko dopustio da studiram dva fakulteta, elektrotehniku i medicinu. Takvo nešto naravno nije bilo moguće, i presudila je estetika. Medicinski fakultet je “izgledao ljepše” iznutra, i to je to. Izbor, sigurno, nije bio toliko slučajan, s obzirom na to da Huseingić postiže dobre rezultate još tokom studija. Bio je student prodekan i nosilac dvije Srebrne značke Univerziteta u Tuzli.

– Iz “anonimnosti” izlazim na četvrtoj godini studija. Postajem student prodekan, a onda još jedan mandat. Možda i nije toliko bitan podatak, ali u narednom periodu je postao životno važan. Naučio sam posebne vještine komunikacije i stekao brojne prijatelje u tom periodu.

I tada je bilo bitno da budeš “nečiji” Nakon završenog fakulteta, kaže da ga je interesovala samo hirurgija, odnosno, “da se radi nešto rukama”. Kako je i u to vrijeme bilo bitno da budeš “nečiji”, a on taj “kvalitet” nije posjedovao, prvi posao je dobio na Medicinskom fakultetu u Tuzli, kao asistent pripravnik na Katedri za patološku fiziologiju. – Lijep i dosadan posao. A onda akcija. Prelaskom na Kliniku za ortopediju i traumatologiju postajem doktor u pravom smislu riječi. Konačno i vidljivo pomažem ljudima. Traumatologija je jedini intelektualni posao u medicini koji se obavlja snagom sopstvenih mišića. Važno iskustvo koje je nažalost trajalo kratko, jer se i meni, kao i svima iz moje generacije iznenada i brutalno ruše i gase svi snovi početkom ’92.Tada odlazi da radi u Iran, kao pratnja ranjenika u Teheranu. Huseinagić je, inače, živio i radio u čak 17 država u koje ga je otisnuo rat i to na Bliskom, Srednjem i Dalekom istoku, sjeveru Evrope i Amerike. – Družio sa svim slojevima društva, od prosjaka do prinčeva, ali mu je ugodnije bilo sa ovim prvim – priča Huseinagić i dodaje da su iskustva koje je stekao u inostranstvu uglavnom implementirana na poljima kojima se bavi.Osmijeh je na svim jezicima isti
Rad u tim zemljama bila je slučajnost i najmanje njegov izbor, a Huseinagić kaže da je sve to preživio zahvaljujući njegovom Mosniku. – Morate prepoznati namjere nepoznatih ljudi brzo i brže nego što to oni urade dok pristupaju vama. To ne piše u knjigama, ali toga je bilo jako mnogo u mom Mosniku. Svi ljudi na ovom svijetu se u suštini ponašaju na isti način i imaju iste potrebe. Ključna i univerzalna riječ za preživljavanje, koju svako može razumjeti, bez obzira odakle je, ne postoji, jer se ona i ne izgovara. Osmijeh je na svim jezicima isti, i treba ga koristiti, jako vam može pomoći. Kao što je pomogao i meni.
Nakon sedam dugih godina obilježenih Azijom i sjevernim zemljama, vraća se natrag u Tuzlu 1999. godine. Priča da je naivno i dalje želio amputirati i sastavljati ekstremitete. Uz vidni zamor sebe pronalazi na radiologiji.- Izgledalo je kao mirna luka nakon ekstremne akcije na traumatologiji. Kratko. Nedostajala mi je operaciona sala. Adrenalin. Osmijeh pacijenta. Operaciona sala plus radiologija – angiografska sala. Ja sam ponovo pronašao samoga sebe.Iako je u razgovoru za naš portal pokušao da izbjegne temu rata i tadašnja iskustva, nije uspio, jer je kako kaže, sve nas je obilježio.

Doktor Huseinagić u operacionoj sali

– Trećini svojih drugova iz djetinjstva sam amputirao neki od ekstremiteta, trećinu sam ukopao, a trećina je nestala. Potvrdio sam strašnu istinu, da bez obzira na naciju, vjeru ili boju kože, svi imaju istu boju i miris krvi, i svi isto zapomažu kada ih boli, i svi izgovaraju jednu istu riječ: “Majko”.

Velika zvanja i funkcije 
Huseinagić je specijalizirao radiologiju na Univerzitetu u Tuzli. Kasnije se konstantno usavršavao u oblasti vaskularne interventne radiologije, a 2003. godine odlazi na edukaciju u Oslo na osam mjeseci. Po povratku obavlja Odjeljenje interventne radiologije Poliklinike za radiologiju UKC Tuzla. Doktor nauka postaje 2008. godine.Međutim, ovdje nije kraj edukaciji i novim diplomama. Osim što je stekao i titulu primarijusa, Huseinagić završava još jedan fakultet i to menadžment.  Poslove prate i funkcije. Taj put kod našeg sagovornika išao je od šefa odjela interventne radilogije, do načelnika Klinike za radiologiju dugi niz godina. Doktor Huseinagić je i u drugom mandatu kao predsjednik Ljekarske komore TK, te šef Katedre za radiologiju na Medicinskom fakultetu u Tuzli i rukovodilac studijskog odsjeka Radiologije na Visokoj zdravstvenoj školi u Tuzli.Doprinosi na polju interventne radiologije Doktor Haris Huseinagić je dao veliki doprinos za razvoj interventne radiologije u BiH. Zaslužan je za uvođenje novih vaskularnih i nevaskularnih procedura u interventnoj radiologiji, koja je razvijana u sklopu granta Kraljevine Norveške. Za sebe kaže da mu više “leže” vaskularne intervencije. – Ukratko, interventna radiologija imala je dugi niz godina u Tuzli dio koji je obuhvatao samo dijagnostiku. Terapijske procedure nisu izvođene. Dolaskom iz Osla, postavlja se prvi put periferni stent na natkoljenici, a ubrzo i cijeli niz procedura na različitim organima. Između ostalog, prva intervencija na krvnim sudovima mozga ikada izvedena u BiH, desila se 2006. godine na našoj klinici. Interventna radiologija je jako, jako široka oblast. Upliće se u sve discipline i grane medicine, i ima rješenje za sve probleme koji se čine nerješivim.Dodaje da su doprinosi brojni, ali najvažnije je da interventna radiologija u Tuzli postoji i živi, i da su po njoj prepoznatljivi.  – Kada se vratim unatrag, nisam nezadovoljan. Hiljade i hiljade pacijenata. Radilo se mnogo, radilo se dobro.

Bez lista čekanja na Klinici za radiologiju

Doktor Huseinagić je u javnosti poznat i po tome što je uspio da ukine lliste čekanja na Klinici za radiologiju u UKC Tuzla. Dok opisuje kako je to postigao, ističe da je prvo potrebno prepoznati i jasno definisati problem, jer “definisan problem je pola rješenja”.  – Svi koji rukovode procesima u bolnicama mogu stvari vrlo brzo i lako dovesti u vrlo razumne okvire. Formula je jednostavna. Lista čekanja je sinonim za otvorenu korupciju. Računari mogu jako mnogo pomoći ako se znaju koristiti. Tačno, liste čekanja smo prilagodili resursima kojima smo raspolagali, zadali smo vremenski okvir i držali se plana. Liste čekanja od 18 mjeseci za samo tri mjeseca smo izbrisali. Uporno tvrdim da imamo ljudske resusre, a bogami i prostor i opremu. Jedino što nemamo je sposobnost organizacije i upravljanja resursima. Prihvatanje činjenice da nam nedostaje sposobnost organizacije je takođe definisanje problema – objašanjava naš sagovornik.

foto: shutterstock.com

Kao načelnik Klinike za radiologiju u UKC Tuzla, i dalje će pokušati za zadrži stanje bez listi čekanja. Ističe da to baš i nije lako, jer ideja rada bez listi čekanja nije svima draga.  – Od svojih pretpostavljenih sam više puta čuo da su liste čekanja potrebne?! To je tačno ako razmišljate kao administrator i o novcu, a potpuno pogrešno ako razmišljate kao ljekar. Svojim pacijentima želim pružiti najbolji mogući tretman, najkvalitetnijim postojećim tehnikama i lijekovima. Ako nema novca, to nije moj problem. Mene to kao ljekara ne interesuje.

Kaže da svaku funkciju koju prihvati doživljava jako ozbiljno. Tako je ove godine po drugi put izabran za predsjednika Ljekarske komore TK. Osim što se tokom prethodnog mandata dosta toga uradilo na unutrašnjem funkcionisanju Komore, ulagali su u opremanje i adaptaciju 17 edukacijskih centara širom Kantona.  – U ovom mandatu imamo dva velika jasna cilja i to korištenje edukacijskih centara na najbolji mogući način uz njihovo definitivno uvezivanje, i rad na normativima i standardima, normiranju rada ljekara članova naše komore, a zašto ne i drugih komora.

Pacijent u centru motivacije

Njegov vodič kroz život je jednostavan. Ne očekuje ništa previše, i pokušava dati sve od sebe. Iako kaže da je njegova životna motivacija višeslojna, u njenom centru je pacijent.  O vrlinama, kao i manama, ne govori mnogo. To ostavlja drugima.  – Mane vam neću otkriti, jer nikada ne ostavljam utisak da sam ranjiv. I to mi je životni moto. Pokušavam ih otkloniti, nekada mi ide dobro, a nekada baš i ne. Morao bih više misliti o sebi i više vremena poklanjati svojim najbližima.

Kod svojih kolega naš sagovornik najviše cijeni rad, osjećaj za timski rad i iskrenost. Ne krije da bi volio da mlađe kolege uoče njegove motive i vodiče, i pokušaju ih primijeniti, makar kao kopije.  Privatno, Haris Huseinagić voli da se bavi poslovima koji, na prvu pomisao, nisu tipični za ljekara – astronomija i programiranje.  – Vedre noći provodim za svojim teleskopom. Kako smo samo mali i beznačajni, i koliko je svemir kojeg mogu dokučiti teleskopom veliki. Volim da slušam klasičnu muziku, posebno barok. Vozim biciklo (pravo). Programiram. Imam mali vrt gdje kopam, šišam travu. A slobodnog vremena imam malo. Svojim najvećim životnim uspjehom doktor Huseinagić smatra porodicu.  – Možda je to stereotipan odgovor, ali svima nam je to lični uspjeh.

Mjesta pamtim po ljudima

Putovanja su njegova posebna ljubav, pa je mali broj mjesta koje nije posjetio ili u njima živio.  – Svaka destinacija me obogati. Za mene su posebni Mo i Rana u Norveškoj, Ras Al Khaimah u UAE, Ujung Pandang na Sulawesiju, ali i sela oko vulkana Kota Kinabalu na Borneu na isti način. Ipak, postoji jedna destinacija na kojoj nikada nisam bio, a čitav život sam samo tu želio otići – Patagonija.

Kaže da destinacije pamti po ljudima koje je tamo upoznao i kojima se u životu naročito divi.  – To je više ljudi. Fasciniraju me stvari koje rade i vještine koje posjeduju, a ja ih nemam. Ragnarrson koji hrani porodicu ribarenjem, Abu Hashem koji čuva kamile, dr Soeparto Pontjowinoto koji liječi ljude koji žive u kartonskim kutijama u Indoneziji, dr Ajaz Pura iz Kasmira. Lista je bez kraja.

Najveći uspjeh je uspješan učenik

Na pitanje na šta je naročito ponosan u karijeri i koji uspjesi su najveći, Huseinagić odgovara… – Uvijek je moguće uraditi više i bolje. Veseli me mogućnost da rješavam probleme na krvnim sudovima mozga. Izazovno i teško, i uglavnom uspješno. U karijeri vam je najveći uspjeh ako imate uspješnog učenika. A ja imam uspješnog učenika. Bavi se istim ovim poslom, ali u Monte Karlu.

Govoreći o tome šta bi još želio u budućnosti, on između ostalog navodi, više učenika. Ali tu nije kraj željama i idejama. – Svako jutro imam novu ideju. Znam kako bih želio da izgleda moje okruženje. Volio bih imati više učenika. Neću se smiriti dok ne napravim nešto što se zove Interventni centar. Ali to je tema za neki drugi intervju…

Želio sam biti pilot

U obrazovanju i karijeri postizao je dobre rezultate i nizao velike uspjehe, ali danas ipak kaže da nije sve “ispalo” kako se nadao. Želio je biti pilot.  – I, nije mi se dalo. Malo sam previsok, a i ne vidim baš najbolje. A takve ne primaju za pilote. Kada bih ponovo birao poslovni put, volio bih da budem interventni radiolog u avijaciji, ili pilot interventni radiolog.

Na kraju razgovora za “eKapiju”, doktor Huseingaić kaže da je najveća životna vrijednost sam život, a najskuplja materijalna stvar na svijetu suza povrijeđenog djeteta, pa dodaje… – Život je krater i prekratak. I to malo traba živjeti intenzivno. Nemate popravni iz života.

(TIP/Izvor: eKapija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.