˝Suprugu sam pokušavala podvaliti ljubavnikovo dijete˝

20.11.2013 10:02
 

ISTINITA PRIČA – Šest godina nakon posljednje propale duge veze mislila sam da je Bog napokon spazio i mene. Tada sam, naime, upoznala Gordana. Sa svojih trideset i devet godina izgledao je sjajno, a osim privlačnog izgleda, znao je slušati i nasmijati me. Nisam se mogla načuditi kako to da je takav muškarac slobodan, kako to da je dulje od četiri godine sam.

Objasnio mi je da je i njemu trebalo vremena nakon ružnog prekida. Znala sam o čemu govori jer i kad je mene Darko ostavio, bila sam neutješna. Gordan i ja bili smo slični, razumjeli smo se i slagali kao srodne duše. Imao je i svoj stan i posao, za razliku od Darka, koji je otišao u svijet trbuhom za kruhom.

Moj novi odabranik bio je modernih svjetonazora, nije od mene očekivao da mu kuham ručkove, peglam, pospremam stan. A opet mi je svako malo darovao kakav sitni znak pažnje. S lakoćom sam se zaljubila u njega.

Zaprosio me nakon nepuna tri mjeseca i odmah sam pristala. No, mojim se prijateljicama nije sviđao od prvoga dana.

– Što je veća svadba, to će biti skuplji razvod – govorile

su mi na djevojačkoj večeri.

Samo je Darinka podržavala našu vezu. Prva mi je čestitala na zarukama s Gordanom te, za razliku od Ivane i svih drugih, smatrala da on jest muškarac za mene.

– Važno je da se vas dvoje volite i razumijete. To što si dvije godine starija od njega, sasvim je nebitno. Kao i dojam koji je ostavio na sve nas. Nećemo mi živjeti s njim – Darinka je smirila tenzije.

Baš ta njezina blagost i tolerantnost prema svima bila je presudna u odluci da je odaberem za kumu. Svadba je trajala do jutra i svi su bili sjajno raspoloženi, plesali, pjevali. Kad smo u ranim jutarnjim satima ušli u moj stan i ugledali krevet, Gordan i ja samo smo se bacili na njega i zaspali. Dok se sljedeći dan moj muž borio s mamurlukom i glavoboljom, ja sam odmotavala poklone. Sedmodnevni medeni mjesec proveli smo u mom stanu, da bismo se kasnije preselili u njegov, veći i ljepši.

– Treba biti praktičan. Tvoj stan je manji i lakše ćemo ga iznajmiti – rekao je.

Sviđala su mi se njegova logična razmišljanja i bila sam sigurna da ćemo se s istom lakoćom dogovarati cijeli život. Kad se nakon tjedan dana vratio na posao, Gordan je nastavio sa slavljem. Nazdravljao je i sljedećih dana, sve dok ga šef nije opomenuo da se uozbilji i prione poslu. Upravo ta njegova sklonost zabavi, uz pokoju čašicu previše, bila je razlog naše prve svađe.

Dugo sam se uvjeravala u to, ni samoj sebi nisam htjela priznati da je pravi razlog Darkov povratak u grad. Nakon posla, Gordan je s prijateljima obilazio kafiće, a potom bi završili kod nas doma. I mjesec dana kasnije još su uvijek nazdravljali našem vjenčanju. Kad se jednom to druženje proteglo do poslije ponoći, stala sam pred njega i zauzela prijeteći gard.

– Nije li dosta s tim nazdravljanjem? Opijanje za opijanjem, i tako iz dana u dan. Pretjeruješ s alkoholom – rekla sam.

– Nisam mogao odbiti. Kum je navaljivao i svi su prihvatili – branio se.

– Neću svaku noć osjećati miris alkohola u krevetu. Još manje želim imati dijete s pijancem – vikala sam.

Prvi put u tri godine vidio je moje izobličeno lice, a ovako povišen ton iz mojih usta nikad nije izašao. Bio je prenaražen.

– Dušo, što je s tobom? Nisam pijanac. Istina, malo sam se opustio posljednjih tjedana – branio se.

– Razmisli do kada ćeš se tako opuštati. I nemoj se čuditi ako na kraju ja tebe otpustim – ljutito sam rekla i zatvorila se u kupaonicu.

Nisam sigurna da bi ga se dojmile moje riječi da ga šef prije toga nije upozorio na isto. Zato se moj muž klonio zdravica nakon posla i dolazio kući na vrijeme. I baš zato me, ponavljao mi je, nije razumio jer sam ipak svako malo gubila kontrolu i vikala po kući. Ni tada još nikome nisam htjela priznati pravi razlog.

Poljupce i bezbrižno jutarnje valjanje po krevetu zamijenile su sve žučnije svađe i nerazumijevanje. Sve što mi je nekad bilo simpatično i nasmijavalo me, sada je postalo neozbiljno i, govorila sam, krajnje bezobrazno. A on, kao da je osjećao da postoji netko drugi, više nije birao ni mjesto ni vrijeme da iskali svoju ljubomoru. U nadi da ćemo se ponovno zbližiti, jedne me večeri izveo u romantični restoran.

– Misliš da ne vidim kako ga gledaš? – predbacio mi je za večerom.

– Koga gledam? – zbunjeno sam upitala.

– Konobara! I nemoj me ni pokušati uvjeriti da ga nisi primijetila. Nisam slijep i u tim se stvarima ne mogu prevariti. Odgovori mi, što on ima, a ja nemam – sasuo je svu gorčinu.

– Ma tko?

– Ne pravi se luda. Konobar o kojemu ti pričam!

– Tvoja me ljubomora počinje brinuti. Kako je moguće? Cijelu večer gledam samo u tebe – odložila sam vilicu i nož i uozbiljila se.

– Zar se takvim riječima izjavljuje ljubav? – nastavio je ničim izazvanu prepirku.

– Što hoćeš od mene? Da ti šapućem na engleskom?

– Možeš i na kineskom, što se mene tiče. Hoću da prestaneš gledati druge muškarce. Želim da me poštuješ i gledaš u oči dok razgovaraš sa mnom umjesto da preokrećeš tim lijepim očima.

– Ako nisi primijetio, već nekoliko minuta, koliko traje tvoj monolog, gledam ravno u tebe i ne vjerujem što slušam – stvarno me uvrijedio.

Dok nismo došli kući, nismo progovorili ni riječ. Tišinu pred odlazak u krevet prekinuo je Gordan.

– Noćas ću spavati u sobi za goste. Previše mi te je za večeras – grubo je rekao.

Puna dva mjeseca spavao je u sobi za goste vjerujući da ću doći k pameti. Nije bilo načina da ga uvjerim da ga poštujem, ali mi smeta njegovo ponašanje. Mrzila sam ta bančenja, nisam pristajala da se naš stan pretvori u kafić, zadnju stanicu njegova društva prije odlaska kući. Kad mu je dosadilo spavanje na neudobnom trosjedu, vratio se u našu spavaću sobu željan moga tijela.

– Nisam raspoložena, boli me trbuh – promrmljala sam.

– Dame obično kažu da ih boli glava – odgovorio je i uvrijeđeno se okrenuo na drugu stranu.

Razlog takvog mog ponašanja nije bio Gordan. Morala sam biti iskrena prema sebi i priznati si kako stvari stoje, no za to nisam imala hrabrosti. Prije tri mjeseca Ivana mi je rekla da se Darko vratio u grad.

– Došao je posjetiti brata, a priča se da namjerava ostati – rekla je.

Promatrala me sa zanimanjem, kao da iščekuje moju reakciju. Zar misli da ću od sreće početi skakati? Ili možda briznuti u plač? Odonda je prošlo deset godina, a vrijeme sve rane liječi. Uostalom, ja sam u sretnom braku, pomislila sam.

– Sigurno ima dobar razlog zašto se vratio nakon svih tih godina – hinila sam ravnodušnost.

– Zvučiš kao da ti je svejedno.

– Oprosti, ali ne želim o tome razgovarati – odgovorila sam.

Petnaest minuta kasnije sjedila sam u svom autu. Ivana je otišla autobusom, a ja sam naslonila glavu na volan i razmišljala. Darko se, dakle, vratio. I što sad? Hoće li me potražiti? I kako će taj susret izgledati? Trebam li uopće pristati naći se s njime, sve moje misli stale su u jednu – ponovni susret sa starom, nikad prežaljenom ljubavi nakon punih deset godina.

Sada sam udana žena, imam četrdeset i jednu godinu i zašto uopće razmišljam o njemu? Emocije su već godinama mrtve, ne postoje, uvjeravala sam se da nema razloga strepnji. Ipak, upravo zbog tih emocija mužu se više nisam dala onako kako sam trebala. U rijetkim trenucima kad smo vodili ljubav, poput zle sjene iznad mene su visjela sjećanja na Darka. Otkad sam doznala da se vratio, Gordanu sam nabijala na nos i najmanju sitnicu.

Želim još samo jednom voditi ljubav s Darkom. Tada bih konačno raskrstila sa sobom, mislila sam.

Jesu li emocije doista mrtve, upitao je glas u meni.

– Da, mrtve su! – povikala sam kao da samu sebe želim uvjeriti da mi Darko više ništa ne znači.

Istina je bila drukčija. Gordana sam cijenila, ali ga nisam voljela, za razliku od Darka, kojeg sam voljela, ali ga nisam poštovala.

Tog jutra upalila sam auto i krenula. Pazila sam kako vozim jer sam doista bila uznemirena. Nisam željela razmišljati o njemu, no njegov je lik bio prisutniji nego ikad. Kao da je jučer bilo, pomislila sam. I danas jednako snažno osjećam njegove ruke na svom tijelu. Kome onda lažem da sam ga preboljela, sjetno sam uzdahnula.

Darko i ja bili smo zaljubljeni par tijekom cijelog studija, a nakon diplome smo se i zaručili. Planirali smo zajedničku budućnost, bez obzira na to što se on namjeravao zaposliti u drugom gradu. Oboje smo govorili kako će me povući za sobom čim nađe posao. Osim toga, razmišljali smo, posjećivat ćemo se vikendima, godišnje odmore provoditi zajedno, a telefonom ćemo se čuti svaki dan. Ja sam se poslije studija namjeravala zaposliti u tatinom dućanu. Isplanirali smo zajednički život do najsitnijeg detalja, no uzalud. Ni jedna od naših želja nije se ostvarila jer me ostavio zbog druge.

Otkako sam doznala da se vratio, hodala sam gradom i pazila da ga ne sretnem. No, nije mi uspjelo. Jednom sam žurila iz dućana i na vratima se gotovo sudarila s njim. Darko se nije promijenio. Kovrčava kosa, pune usne, lijepi zubi… sve isto kao i prije toliko godina. U njegovim se očima, kao vjerojatno i u mojima, čitalo bolno sjećanje na veliku ljubav. Ni njemu nije bilo svejedno. Vidjela sam to po njegovoj zbunjenosti, po tužnom pogledu koji je govorio više od riječi.

– Kako si? – nije znao što bi upitao.

– Dobro, a ti? – odgovorila sam i shvatila da ga još uvijek volim.

– Živim – šokirala me tuga u njegovu glasu.

– Žao mi je što čujem takav ton, no drago mi je da sam te ponovo vidjela – rekla sam i htjela otići.

Bila sam svjesna da ne smijem ostati jer ću u suprotnom svoj brak dovesti u pitanje. Zaustavila me njegova ruka na mom ramenu.

– Zar ćeš samo tako otići? Da ne popijemo barem jedno piće? – predložio je.

– Udala sam se – odgovorila sam.

– Znam, ali ipak želim s tobom razgovarati.

Srce mu se htjelo baciti u zagrljaj i reći kako sam sve ove godine samo na to čekala. Razum je govorio drugo. Prihvatim li, povrijedit će me kao nekad. A i ja ću povrijediti Gordana, upozoravao me unutarnji glas.

– Rado, ali ne ovdje. Ne želim da nas netko vidi zajedno. Ovo je mali grad i tračevi će odmah krenuti – i sebe sam iznenadila odgovorom.

Riječi su naprosto izletjele iz mojih usta.

– Idemo onda na jezero, na našu plažu – predložio je.

I opet me nešto tjeralo da odbijem, ali nisam poslušala. Poveo me prema svom autu, a ja sam poput robota koračala za njim. Cijelim putem nismo progovorili ni riječ. Bilo je dovoljno da smo ponovo jedno pored drugog. Kad smo sjeli na onaj isti pijesak, sjećanja su se vratila, a niz moje lice krenule su suze. Okrenula sam glavu, nisam htjela da vidi koliko mi još uvijek znači, no bilo je prekasno. Darko je već brisao suze s mog lica.

– Plačeš zbog nas? – nježno me upitao.

Da, upravo tako. Zbog svega što je moglo biti, a ipak nije. Zašto si uništio sve naše snove? – jecala sam.

– Nemaš pojma koliko sam si puta postavio upravo to pitanje. Bio sam mlad i osjećao sam se jako usamljen. Nisam te htio povrijediti ni onda, niti to želim sada. Nisam te zaboravio i još uvijek želim samo tebe – šaputao je.

– Prekasno je za nas. Imam sretan brak. A ti?

– Nisam se ženio. Jesi li doista u sretnom braku? Voliš li ga kao što si nekad voljela mene?

S kojim pravom me to pita? Uništio je naše snove, slomio mi srce, a nakon svih tih godina se vratio i razgovara sa mnom kao da ništa nije skrivio.

– Da, volim. I mislim da me nemaš pravo to pitati – odgovorila sam.

– Zar si zaboravila koliko smo se voljeli? I to upravo ovdje, na ovom pijesku – lupio je rukom po tlu.

Prije nego sam mu nešto odgovorila, osjetila sam njegove usne na svojima. Znala sam da ga trebam odgurnuti i vratiti se kući prije nego što bude prekasno. No, opet to nisam učinila. Jedan dio mene želio je da se dogodi upravo suprotno. Prepustila sam se njegovim zagrljajima i vodili smo ljubav kao nekad. Strastveno i dugo. Kao da nije bilo deset godina razdvojenosti, kao da smo se jučer posljednji put poljubili.

Strast dugo zatomljena u meni isplivala je na površinu. Oboje smo se prepustili osjećajima i nismo se mogli nauživati poljubaca. Željela sam da ovaj dan nikad ne prestane, da se vrijeme zaustavi u ovom trenutku kada postojimo samo on i ja. Glas razuma u meni bio je sve jači pa sam ga nježno odgurnula od sebe i rekla:

– Ovo ne smijemo činiti. Udana sam, a Gordan me voli.

– Nikad te više neću pustiti. Moja si, oduvijek si to bila – šaputao je.

Ostali smo sjediti zagrljeni na našoj plaži. Nisam bila svjesna koliko je vremena prošlo. Kad sam pogledala na sat, naglo sam ustala.

– Moram ići – rekla sam.

– Ostavi ga, razvedi se – predložio je.

Šutjela sam. Ušli smo u auto i krenuli natrag. Tijekom vožnje skupila sam snage i rekla:

– Pogriješili smo. Nismo to smjeli učiniti.

– Šališ se?! Po meni smo učinili pravu stvar. Ono na što sam čekao sve ove godine – šokirao me.

– Ne želim da se ovo ponovi. Zapravo, najradije bih da se više ne vidimo.

– Vraćaš mi za onu mladalačku ludost? Još mi nisi oprostila, Lana?

Oboje smo šutjeli. Vidjela sam kako mu se lice grči. Osjetila sam njegovu bol. Ipak, Darko se trudio sakriti svoje emocije. Gledao je pred sebe i vozio. Povratak mi se činio dug kao vječnost. Nisam se pristala opet naći s njim, voljela sam ga, ali nisam htjela povrijediti Gordana. Odbijala sam sve njegove pozive, no mjesec dana kasnije shvatila sam da čekam njegovo dijete. I učinila sam najveću glupost koju sam mogla – Gordanu sam slagala da je dijete njegovo.

– Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kad smo u šest mjeseci našeg braka vodili ljubav – rekao je.

– Zar nisi sretan? Ovo je lijepa vijest. Čemu takav izraz lica?

– Bila bi lijepa da je istinita. Razmišljam, ali ne mogu se sjetiti kad smo napravili dijete.

– Da si manje pio, možda bi se i sjetio. Teško se mamurnom sjetiti što si radio – arogantno sam uzvratila.

– Pio sam samo prvih mjesec dana braka. Sjećanje me itekako služi jer od tada nisam popio ni kap alkohola. Dakle, kako je moguće da si trudna? – navaljivao je.

– Sram te bilo! Nije moj problem što zaboravljaš kad smo vodili ljubav – lagala sam.

Nakon galame i silnog durenja, uvjerila sam ga da je zaboravio. Kad sam se nakon svega i rasplakala, sam je sebe optužio da je odvratan muž i nježno me zagrlio. Očajavao je, pitao se kakav to muškarac može rastužiti trudnu suprugu.

– Oprosti, ja sam kriv za sve. Normalno je da plačeš i čudno se ponašaš kad hormoni rade svoje – priznao je.

– Znaš li da si ponekad pravi sebični gad?

– Znam, oprosti – milovao me po kosi.

Dok nisam rodila, Gordan je bio najbolji muž na svijetu. Nije mu bilo teško ustati u ponoć i po gradu za mene tražiti kolače. Često je izlazio s posla jer sam ga zvala i imala trudničke prohtjeve. Nitko nije bio sretniji od njega kad me posjetio u rodilištu. Kao i svaki novopečeni otac, došao je s pregršt poklona, cvijeća, balona i obaveznom kavom za sestre. Ležala sam s Darkovim sinom na grudima.

– Ljubavi, ovo je za tebe, a sve ostalo za našeg sina – pružio mi je kutijicu s divnim dijamantnim naušnicama.

– Jesi li se dobro napio kad si doznao da si dobio sina? – opet sam počela.

– Popio sam čašicu-dvije, red je – Gordan se branio.

– Čašicu ili flašicu? – nastavila sam.

Šutio je. Nisam tada shvaćala da se ne želi raspravljati sa mnom. Mislila sam da mu mogu govoriti što god hoću.

– Jesi li donio sve što sam tražila?

– Jesam – pokazao je na vrećicu pored mog kreveta.

– Barem neka korist od tebe. Idi sada, umorna sam, želim spavati.

Već je bio na hodniku kad je čuo sestru kako viče za njim. Zamolila ga je da pričeka. Vratila se s kartonom u jednoj i olovkom u drugoj ruci.

Moram upisati vašu krvnu grupu. Dijete je A, pa bi to trebala biti i vaša – rekla je.

– Moja krvna grupa je nula.

– Nemoguće. Morate biti A – čudila se.

– Moguće je, ako ja nisam djetetov otac – Gordan je odmah sve shvatio.

Sestra ga je gledala šokirana, nije znala što bi mu rekla. Nekoliko trenutaka stajala je kao ukopana, a onda jedva izgovorila.

– Sigurno smo mi pogriješili. Provjerit ćemo još jednom!

– Nema potrebe. Nije vaša greška što sam ja ispao magarac.

Nakon tog razgovora nije se vratio u moju sobu. Nešto kasnije iznio je moje stvari iz svoga stana. Sve ih je odnio mojoj mami, a nazvao me tek kad je promijenio bravu na vratima.

– Bio sam slab na tebe i ugađao svim tvojim željama, ali takva budala više nisam. Želim ti više sreće s ocem tvog djeteta. Ako te on uopće želi!

Ništa mu nisam odgovorila. U jednom trenutku mislila sam da će mi srce puknuti od boli, a u drugom se osjetila oslobođenom. Kao da je jedan dio mog srca, koji je dosad bio zauzet, napokon spreman dati se samo Darku. U meni se nešto prelomilo. Shvatila sam koliko sam pogriješila u odnosu prema svome mužu. Ovo što sam mu učinila neoprostivo je, priznala sam si i okrenula njegov broj.

– To što sam ti napravila poput križa ću ostatak života nositi na duši. I kajem se što ti nisam sve priznala. Ne očekujem da mi sada oprostiš, ali nadam se da ćeš me s vremenom manje mrziti – rekla sam.

Gordan mi je s pravom spustio slušalicu, a ja sam napokon u sebi našla hrabrosti da sa svima igram otvorenih karata. Zato sam nazvala Darka i pitala ga želi li vidjeti svoga sina.

Od tada je prošlo pet godina, a Darko i ja smo napokon u braku. Gordan mi do danas nije oprostio prevaru, ali kao pravi gospodin, ne prelazi ulicu kad se sretnemo. I on je našao ženu kakvu zaslužuje i s njom ima kćer. Drago mi je da je sretan, no svaki put kad se sretnemo, osjetim grižnju savjesti.

Nisam mu to smjela napraviti, Darko to ničim nije zaslužio. No, nakon našeg posdljednjeg telefonskog razgovora nikad nisam smogla snage ispričati mu se u lice. Mislila sam da će ta crna mrlja zauvijek ostati na mojoj duši, da te riječi nikad neću izgovoriti, sve dok se jednom slučajno nismo sreli u parku.

– Jesi li sretan? – upitala sam ga nakon nekoliko minuta šutnje.

– Jesam. Vedrana je divna supruga i majka – rekao je.

– Žao mi je što ja to nisam bila, što sam te pokušala prevariti. Htjela sam vas zadržati obojicu. Možeš li mi oprostiti?

– Oprostio sam ti čim sam na ruke primio svoju kćer – iskreno se nasmijao.

(Danas.info/Jutarnji.hr/Foto:ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.