‘Kraljica noći izazvala je rat u kući! Sve su žene naprosto poludjele od ljubomore!’

15.10.2013 19:14
 

I da mi nisi više nikad doveo tu flundru u kuću! – vrištala je moja mama, dok je blijeda djevojka s crvenim otiskom dlana na obrazu projurila pored mene.

Sve se zapravo odigralo munjevitom brzinom. Najprije sam čuo viku u kuhinji gdje su se nalazile moja majka, zaručnica moga brata, i Ina, moja djevojka. Ubrzo nakon toga je netko nekome raspalio šamar. Na trenutak je nastupila tišina, a onda je iz kuhinje prva izletjela Ina, a odmah za njom moja mama. Sad mi je bilo jasno i tko je koga pljusnuo. Pokušao sam zaustaviti Inu, no ona me odgurnula i izjurila van.

Godinu dana je u našoj kući trajala borba zbog Ine. Godinu dana me ženski dio moje obitelji pokušavao uvjeriti da trebam prekinuti s njom, a meni nije padalo na pamet da ih poslušam.

– Kako sam te samo mogla roditi tako tupavog! – čim su se vrata za Inom treskom zatvorila, moja se mama okomila na mene.

– Otkad ti ja govorim da je ta mala pokvarena? Ali, ti si najpametniji i nikoga nećeš slušati! No, sada ju je i Ivana raskrinkala!

Ivana je bila moja buduća šogorica, ludo ljubomorna na moga brata. Baš me zanimalo što je to ona mogla otkriti o Ini.

– Ti si stvarno naivčina kad nisi odavno shvatio s kim imaš posla. Doveo si nam eskort damu u kuću, Mirane. Prijateljicu noći! Je li ti sada jasno o čemu pričamo?

Zurio sam zbunjeno čas u Ivanu, čas u mamu. Ne, ništa mi nije bilo jasno. Kakva vražja eskort dama? Ina je bila studentica stomatologije, pristojna djevojka.

– Gle, svaka istina kad-tad izađe na vidjelo. Ja sam slutila, ali da je prava profesionalka, tome se nisam nadala!

Nisam bio siguran želim li to slušati, no Ivana i mama su se pobrinule da čujem sve što su mi imale reći. Dok su govorile, krv mi je nestajala iz lica. To nije mogla biti istina, jednostavno nije. Ili?!

Inu sam upoznao prije malo manje od godinu dana. Kad sam je prvi put spazio, pomislio sam da je najljepše stvorenje koje sam ikad vidio. Duga zlatna kosa, prekrasne plave oči, blistav osmijeh i savršeno tijelo ostavljali su i malo veće frajere bez daha, a gdje ne bi neiskusnog momka poput mene.

– Pogledaj onu malu! Tamo dolje, za onim stolom! – Žare, moj najbolji prijatelj, bio je neprimjetan poput slona u staklarnici dok se trudio, tobože diskretno, ukazati mi na ljepoticu za susjednim stolom. Mahao je svojom velikom glavurdom prema njoj i bečio svoje okrugle oči tako da su se čak i okolni gosti ubrzo počeli okretati prema nama. Ritnuo sam ga nogom ispod stola da prestane, no smiješak na djevojčinu licu jasno je govorio da je prekasno. Vidjela nas je i shvatila da komentiramo nju. Zbunjeno sam joj uzvratio osmijeh i brzo se okrenuo prema Žaretu.

– Pa ti stvarno nisi normalan! – prošištao sam mu na uho. – Nisi li to mogao izvesti malo diskretnije?

Žare je zbunjeno blenuo u mene, a potom, na moj užas, opet u djevojku za susjednim stolom. Morao sam ga ponovo udariti nogom ispod stola.

– Au, glupane! – dreknuo je, na što se ljepotica za susjednim stolom glasno nasmijala.

Nikakvo čudo da nemam djevojku kad se družim s takvim idiotom, pomislio sam ljutito, sagibajući glavu. Naravno da ionako nisam imao nikakvu šansu kod onakve ljepotice, ali da Žare nije cirkusirao, barem me ne bi zapazila.

– Oprostite dečki, imate li možda vatre? – odjednom sam začuo melodiozni glas pokraj sebe. Nisam još ni pogledao u pravcu iz kojeg je dolazio, a iz nekog razloga sam točno znao da pripada zanosnoj plavuši. I zaista.

– Hej, kako mi ne bismo imali vatre! Vatreni dečki je naše drugo ime! Zar ne, buraz? – Žare me trkao laktom pod rebra, a meni je došlo da ga raspalim nečim po glavi. Kakva budaletina!

– Oprosti, ali nemamo. Ne pušimo – prekinuo sam ga u njegovu baljezganju i pogledao djevojci u oči. Ajme, kakvo plavetnilo, pomislio sam oduzevši se na trenutak od ljepote.

– Pusti njega! – Žare se sav zajapurio u djevojčinoj prisutnosti. – To što ne pušimo ne znači da nemamo vatre! – rekao je i, prije nego što sam se snašao, skočio sa stolca i odjurio do prvog tipa kojeg je vidio s cigaretom u ruci. Trenutak kasnije vratio se s upaljačem.

– Evo! – rekao je ponosan poput malog djeteta dok je djevojci pripaljivao cigaretu.

– Hvala vam! – zacvrkutala je i otpuhnula kratko dim prema nama. Govorila je u množini, ali zapravo se obraćala meni. Kad se udaljila, Žare mi se uvrijeđeno obratio.

– Sve se uvijek moraju lijepiti za tebe. To je zato što imaš love! – rekao je.

– Ma daj! Kao prvo, nemam lovu ja, nego moji starci, a kao drugo, odakle bi ona to mogla znati? Uostalom – dodao sam – nemoj praviti od muhe slona. Samo je došla pripaliti cigaretu!

– Aha! Pa baš za naš stol na kojem nema ni pepeljare! – cinično se iskesio.

To što je Žare aludirao na novac, bila je njegova stara boljka. Da nas dvojicu nije povezivalo tako duboko i iskreno prijateljstvo još od prvog razreda osnovne škole, vjerojatno mi ne bi nikad oprostio moje imovinsko stanje. No, Žare i ja smo, usprkos velikim imovinskim razlikama, bili nerazdvojni od prvog dana poznanstva.

– Dobro, ti si u pravu! – rekao sam ispod glasa, želeći što prije okončati tu temu. – Cura se pomamila za mojim novcem i zato nam je prišla!

Bilo je to naravno besmisleno, međutim, dok smo izlazili iz kafića, lijepa neznanka je i opet bila tu. Taman je počela padati kiša kad je sva zdvojna pogledala prema nebu.

– Oh, ne! – lupnula je visokom štiklom o beton.

– Što je bilo? – Žare se smjesta našao pozvanim reagirati.

– Ma, ovo vrijeme! Danima vučem kišobran sa sobom i baš sam ga danas morala zaboraviti!

– Na tvome mjestu se ne bih brinuo – preko Žaretova okruglog lica razlio se širok osmijeh. – Moj prijatelj ovdje – rekao je pokazujući nehajno palcem na mene – ima auto pa te možemo odbaciti kamo god treba!

Zinuo sam ne vjerujući samome sebi da joj on stvarno nudi vožnju u moje ime! Prije nego što sam se snašao, ponovo sam začuo melodiozni glas.

– Oh, kako ljubazno od vas, dečki! Baš imam sreće što sam nabasala na takve kavalire!

Dok smo vozili Inu kući, shvatio sam da joj se stvarno sviđam. Žare ju je kavalirski pustio da sjedne naprijed, pokraj mene, a ona cijelo vrijeme vožnje nije prestajala očijukati sa mnom. Kad smo je dovezli pred zgradu u kojoj je stanovala, zahvalila nam je i predložila da razmijenimo brojeve telefona.

– Kakav komad! – Žare je gledao zaneseno za njom dok je ona, štiteći se svojom velikom crvenom torbom od kiše, trčala do ulaza u zgradu.

– Da – promrmljao sam zamišljeno.

Još mi nije bilo jasno kako se ljepotica poput Ine zalijepila za nekoga poput mene. Nisam izgledao loše, ali prema mojoj procjeni, suviše prosječno za nju.

Bilo kako bilo, tri dana kasnije Ina me nazvala.

– Hej, Mirane. Ja sam, Ina. Sjećaš se? Vožnja po pljusku? Joj, hvala ti još jednom. Spasio si me! A ti? Kako si? Kako tvoj smiješni prijatelj? Nemoj se ljutiti što kažem da je smiješan, ali što mogu kad je tako!

Ina je pričala bez prestanka, što je bilo dobro jer onda nisam morao ja mnogo govoriti.

– Onda? – na trenutak sam ostao zatečen kad je prekinula bujicu riječi i očito ponovila pitanje.

– Oprosti, što si me ono pitala? – upitao sam je, ljuteći se na samoga sebe što nisam bio koncentriraniji.

– Jesi li raspoložen da se nađemo večeras? Možemo otići u onaj kafić. Ili možeš doći k meni!

Umalo sam se zadavio vlastitom slinom kad je to rekla. Zar me to ona stvarno pozivala k sebi doma, na prvi spoj?

– Ne brini – cvrkutala je dalje kad je vidjela da šutim – živim sama pa nećeš morati upoznavati moje starce! Odselila sam se od njih čim sam krenula na studij. Tko bi učio u punoj kući!

Znao sam o čemu govori. I ja sam se ponekad tako osjećao. Iako je naša obiteljska kuća bila velika, ipak sam često maštao o nekom usamljenom kutku koji bi bio samo moj.

– Paaa, može, zašto ne – mucao sam zbunjeno.

Zašto sam morao biti tako prokleto stidljiv. Muško u dobi od dvadeset i četiri godine trebalo je preuzeti inicijativu, a ne štucati kad ga djevojka pozove van!

– Ok, onda je to dogovoreno! Ja ću nam napraviti nešto za jelo. Ti možeš donijeti butelju nekog finog vina.

Još dugo nakon što sam spustio slušalicu, dlanovi i obrazi su mi gorjeli. Što je ovo maloprije bilo? Jesam li to sanjao ili me zaista najljepša djevojka u Svemiru pozvala k sebi na večeru? Brzo sam odjurio u kupaonicu i gurnuo ruke pod mlaz hladne vode, prešavši potom njima nekoliko puta preko lica. Kad sam malo došao k sebi, nazvao sam Žareta.

– Zezaš! – u glasu mog prijatelja jasno se dalo naslutiti koliko je fasciniran onim što sam mu ispričao.

– Ne, ne zezam – uzvratio sam i bacio se na krevet. – Smrtno sam ozbiljan!

Te večeri, u dogovoreno vrijeme, krenuo sam s buteljom skupog vina prema četvrti u kojoj je živjela Ina. Adresu mi nije morala ni govoriti, budući da sam je nekidan vozio kući. Tog sam popodneva dugo dvoumio što bih odjenuo, a onda se ipak odlučio zanajjednostavniju varijantu: traperice i košulju. Sva sreća da nisam odabrao odijelo jer me Ina dočekala u vrlo ležernoj haljinici. Kad je rekla da donesem butelju nekog finog vina, mislio sam da će ona pripremiti neku otmjenu večeru. Na moje iznenađenje, na stolu je bila samo zdjela s čipsom i tanjur s nekoliko sendviča.

– Nisam ti ja baš luda za kuhanjem. Mislim, znam kuhati, ali mi se ne da – rekla je mazno vidjevši kako gledam u hranu na stolu.

– Ma, nema veze – odmahnuo sam rukom.

Kao da bih ionako mogao jesti od golemog uzbuđenja koje sam osjećao! Ina je bila toliko lijepa da sam se jedva usuđivao gledati je. Nikad nisam vidio tako plave oči i tako blistav osmijeh. Djelovala mi je poput onih kalifornijskih ljepotica kakve se mogu vidjeti u američkim serijama na televiziji.

Na brzinu je donijela dvije čaše i pozvala me da sjednem pokraj nje na crveni kauč.

– Crvena je tvoja omiljena boja – rekao sam prvo što mi je palo na pamet.

– Kako znaš? – raširila je iznenađeno oči.

Nije bila potrebna prevelika mudrost da se to shvati. Onog dana kad smo se upoznali, nosila je crvene cipele i crvenu torbu, a sad, kad sam vidio njezin stan, s tim crvenim kaučem i mnoštvom crvenih detalja, stvar je bila jasna.

– Istina, crvena mi je omiljena. Crvena kao ljubav, kao strast!

Na te njezine riječi osjetio sam kako mi vrućina udara u glavu. O Bože, molim te, ne daj da shvati kako sam još djevac, zavapio sam u sebi.

Nešto kasnije, kad smo ispili svaki po čašu vina, Ina je svoju odložila na stol i primakla se bliže meni. Iznenada mi je ovila ruke oko vrata.

– Ti si tako sladak. Baš si sladak – šaptala mi je dok su se njene usne približavale mojima.

I onda se to dogodilo: poljubili smo se! Znam da zvuči čudno, ali meni je to bio prvi pravi poljubac u životu.

Osjećajući njeno tijelo kako se privija uza me, njene tople usne kako me znalački ljube, njene prste na mjestima na kojima nitko prije nje nikad nije bio, preplavila me strast za kakvu nisam ni znao da postoji. Ne sjećam se više kako, ali odjednom smo bili goli i vodili ljubav na njenom crvenom kauču.

– I? Kako ti je bilo? – upitala me poslije dok smo zadihani ležali jedno pokraj drugoga.

Kako mi je bilo? Je li se ona to šalila? Bilo je spektakularno! Fantastično! Ludo i nezaboravno!

– A kako je bilo tebi? – upitao sam je gotovo bojažljivo.

– Prekrasno – rekla je na moje olakšanje i ponovo me poljubila.

Međutim, baš kad sam mislio da sam uspio prikriti svoje neiskustvo, Ina me iznenada upitala:

– Ja sam ti prva djevojka, zar ne?

Na trenutak sam pomislio da bih joj mogao slagati, ali onda sam ipak odustao. U laganju sam, naime, bio još manje iskusan nego u ljubavi. Zato sam joj skrušeno priznao istinu, očekujući njen podsmijeh. No, ništa takvo se nije dogodilo.

– Ne mora ti biti neugodno što nikad nisi imao djevojku. Naprotiv, baš zato si mi se svidio!

Zašto sam joj se ono svidio, pitao sam se zgranuto. Zato što sam nesposobnjaković i kukavica?

– Znaš – mrmljala mi je na uho – ima u tebi nešto tako čisto i nevino. Nešto čemu jednostavno ne mogu odoljeti. Teško je upoznati takvog muškarca u današnje vrijeme…

Zamislio sam se nad njenim riječima. Čuo sam da muškarci vole djevojke koje su djevice, ali da djevojke traže za sebe muškarce djevce, to mi je bio prvi glas!

– Čim sam te ugledala u onom kafiću, znala sam da si drugačiji. Inače mi se svi nabacuju, kao onaj tvoj Žare, ali ti…

Možda bih joj se i ja bio nabacivao da sam samo imao više hrabrosti, pomislio sam, ali sam to radije prešutio. Ako je već na moju sramežljivost gledala kao na vrlinu, onda je nisam htio razuvjeravati.

Te večeri, kad sam izašao iz Ininog stana i uključio mobitel, smjesta je zazvonio. Nisam morao ni pogledati da bih znao tko je.

– Pa jesi li ti normalan, čovječe? Kako si mogao isključiti telefon? Prste sam si potrgao zovući te! – naravno, bio je to Žare.

Isprva je zvučao ljutito, no onda je u njemu prevladala znatiželja.

– I? Pričaj, kako je bilo? Sigurno orgazmički!

Prije nego što sam mu bilo što odgovorio, morao sam pohvaliti samoga sebe na mudroj odluci da ugasim telefon. U suprotnom, Ina i ja ne bismo imali ni trenutka mira.

Nikad se nisam zapitao je li to normalno da jedna pristojna djevojka pozove momka već na prvom spoju doma i da te iste večeri spava s njim. Isto tako se nisam zapitao je li uopće normalno to što je ona prva nazvala?

Zaljubljenost koja me preplavila onoga dana kad sam napustio Inin stan bila je toliko snažna da više ni o čemu nisam mogao suvislo razmišljati. Što se mene ticalo, Ina je bila božansko stvorenje koje mi je samo nebo poslalo. Dragi Bog je sigurno vidio kako mu kradem dane družeći se sa Žaretom i sažalio se nada mnom.

Gotovo puna dva mjeseca svoju sam vezu držao u tajnosti od ukućana. Iako bih se rado pohvalio Inom, barem pred bratom, neki unutarnji glas mi je govorio da to i ne bi bilo najpametnije. I tko zna kad bi istina izašla na vidjelo da se u moj život i opet nije upleo Žare.

Trebali smo jedan dan zajedno otići do grada, a kako ja još nisam bio gotov, moja je mama sjela sa Žaretom da mu prikrati vrijeme.

– Kako ste, teta Milica? Lijepo mi izgledate. Sve ste mlađi i mlađi! – čuo sam kroz odškrinuta vrata kupaonice svog prijatelja kako baljezga.

– Oh, Žarko, kakav si ti laskavac! Sačuvaj radije takve komentare za mlade djevojke! – mama se branila, ali u glasu joj se dalo jasno naslutiti da joj kompliment godi.

– Ja nemam djevojku. Ali zato kakvu Miran ima!

Na trenutak sam prestao ribati četkicom zube. Zar taj nije mogao ni pet minuta držati jezik za zubima!

– Miran ima djevojku? – ponovila je moja mama iznenađeno. – Pa mi ništa ne znamo o tome.

I tako je moja tajna veza bila u tren oka raskrinkana, a ja prisiljen obećati ukućanima da ću ih upoznati sa svojom djevojkom.

– Sigurno je neki gabor kad je tako skrivaš – zaključio je moj brat uz zloban osmijeh.

Inače bih se uvrijedio na takvu njegovu primjedbu, no ovaj put sam se samo tajanstveno smješkao. E pa vidjet ćemo tko je gabor! Sad sam zapravo jedva čekao da svima predstavim Inu. Već sam ih mogao vidjeti kako zijevaju u čudu kad vide koliko je lijepa!

– Dobro, dovest ću je na nedjeljni ručak – još jednom sam potvrdio dogovor i zviždeći izašao sa Žaretom iz kuće.

– Što će ti se buraz ušokirati kad vidi Inu – Žare se zlobno nacerio.

– Aha – kimnuo sam zadovoljno glavom, a onda se sjetio da bih se zapravo trebao ljutiti na svog lajavog prijatelja jer je odao moju tajnu i ćušnuo ga po glavi.

Konačno je osvanula nedjelja, veliki dan za upoznavanje. Ina se nije doimala nimalo nervoznom što će upoznati moju obitelj, a ja sam u međuvremenu jedva čekao.

– Ovo je moja familija, a ovo je Ina – rekao sam, prateći budnim okom svoga brata. Njegova reakcija bila je upravo onakva kakvu sam i očekivao. Doslovce je zinuo u čudu kad je ugledao Inu. Vidjevši to, njegova zaručnica Ivana se smrkla poput kišnog oblaka.

– A ti si, dakle, Miranov stariji brat. Lijepo, lijepo – rekla je Ina, mjerkajući izazovno Ivora svojim modrim očima. Da nisam znao koliko me voli, još bih bio i ljubomoran.

– Sad vidim od koga je Miran naslijedio šarm – rekla je mome ocu, uputivši mu jedan od svojih najblistavijih osmijeha.

Moj tata, inače uvijek ozbiljan i pomalo namršten čovjek, odjednom se rascvao poput majske ruže. Moja mama se pak smjesta smrkla na Inine riječi, baš kao i Ivana. Bilo je jasno da si je Ina upravo priskrbila dvojicu obožavatelja i dvije ljute neprijateljice.

Kad je uvečer napustila naš dom i kad smo ostali sami u krugu obitelji, mama me žurno povukla za rukav.

– Slušaj, Mirane, crni sine, gdje si našao ovu? Ako misliš da ću trpjeti takvu koketu u svojoj kući, onda se ljuto varaš! – siktala mi je na uho.

Prije nego što sam joj stigao bilo što uzvratiti, začuo sam gromki glas svoga oca.

– Fina djevojka, ta Ina. Baš mi se dopala!

Mama mi nakon toga ništa više nije rekla, ali iz njena pogleda sve je bilo jasno.

Ista priča ponovila se i s mojim bratom i šogoricom. Dok me on gledao s mješavinom divljenja i zavisti, u njegovoj Ivani stekao sam krvnu neprijateljicu.

– Mislila sam da si pametniji – zarežala je na mene dok sam prolazio pokraj nje. – Zar stvarno ne vidiš kako se bestidno ponaša.

Žene i njihova ljubomora, pomislio sam iznervirano i produljio bez komentara, ne čekajući da dovrši rečenicu. Kad sam bolje razmislio, moglo se pretpostaviti da ženski dio obitelji neće prihvatiti Inu. Takve su žene, ne podnose konkurenciju, a od Ine se svaka mogla osjećati ugroženom.

Pa ipak, što im je ona to konkretno učinila da su iskazivale takvo otvoreno neprijateljstvo prema njoj? To što je bila ljubazna prema bratu i tati, to još ni izdaleka nije bio razlog za ovakav njihov stav. Meni takva ljubomora uopće nije bila jasna. Konačno, ja sam bio Inin dečko i mene je voljela!

Godinu dana trajala je borba u mojoj obitelji oko Ine, da bi u jednom trenutku prerasla u pravi rat. S jedne strane tu su bile Ivana i moja mama, koje su tvrdile da je Ina oličenje zla, s druge nas trojica muškaraca koji smo je, svaki na svoj način, obožavali. To što je moja mama svakodnevno zahtijevala od mene da prekinem tu “prestrašnu vezu”, nije me mnogo diralo. Nisam se namjeravao odreći Ine ni za što na svijetu.

– Zar ne vidiš, Mirane – govorila mi je – što radi tvom bratu i tati? Nabacuje im se, otvoreno koketira s njima, eto što! To je u najmanju ruku sramotno!

Da je Ina zaista takvo što radila, to bi bilo sramotno. Ali nije. Barem ne u mojim očima.

Ja bih rekao da je jednostavno uživala u zaštiti nas trojice muškaraca i da se zato nije obazirala na otvoreno neprijateljstvo dviju žena. Barem ne do onoga dana dok se nije dogodilo ono što se dogodilo.

Nakon što je Ina izletjela iz kuće s crvenim otiskom dlana na licu, okomio sam se na svoju mamu, ali Ivana je smjesta poput lavice stala u njenu obranu.

– Budalo blesava! – vikala je na mene. – Zar si stvarno slijep pored zdravih očiju? Velim ti, tvoja ljubljena Ina bavi se na debelo prostitucijom! I to sam, da ne bi bilo zabune, saznala iz vrlo pouzdanih izvora!

Navodno je neki Ivanin prijatelj prepoznao Inu na jednoj obiteljskoj slici koja mu je ova pokazala i rekao da je s tom curom imao “sjajan provod”. “Jest da je koštalo”, navodno je rekao, “ali je vrijedilo!”

Čuvši to, Ivana se bacila u daljnje istraživanje i navodno saznala da Ina ima širok krug stalnih klijenata.

Ne, ne. To nije mogla biti istina. Jednostavno nije! No, dok sam ja odmahivao glavom, Ivana je odnekud izvukla malu crvenu knjižicu i gurnula mi je pod nos.

– Evo ti pa čitaj ako mi ne vjeruješ! To sam nekidan kriomice izvadila iz gospodičnine torbe!

Dok sam uzimao knjižicu, ruke su mi se tresle. Otvarao sam je polako, sa strahom.

– Vidiš li sva ta muška imena sa zapisanim terminima sa strane? E pa to su ti sve redovne mušterije tvoje drage. Hajde, baš nazovi jednoga od njih pa ga upitaj što misli o Ini. Uvjeri se konačno u to koga si nam doveo u kuću!

Vidjevši listu muških imena, bacio sam knjižicu kao da je kužna na pod i pojurio prema vratima. Nisam želio dolaziti do istine na ovakav način. Htio sam je čuti od Ine. Ruke su mi se tresle dok sam sjedao u automobil. Samo da je kod kuće, mrmljao sam si u bradu dok sam se vozio prema njenom stanu. I bila je. Čim sam pozvonio, vrata su se otvorila, a na njima je stajala uplakana Ina.

– Istina je – rekla mi je kad sam joj izrecitirao sve što sam doznao od Ivane i mame.

Ustuknuo sam. Sve sam očekivao, ali ne i njeno priznanje.

– Moji su roditelji vrlo siromašni. Vječito smo kuburili s novcem, čak toliko da su nam često znali isključivati telefon i struju jer nismo podmirivali račune. Što misliš, kako se osjeća djevojka kojoj roditelji ne mogu ništa priuštiti i koja mora nositi tuđu, staru, iznošenu odjeću? Ili kad joj roditelji kažu da joj ne mogu financirati studij, a sve njene prijateljice biraju fakultete? Jedini kapital koji sam imala bio je moj izgled. Kad sam postala punoljetna, odlučila sam ga iskoristiti. Zar je to takav grijeh? Nisam željela zaglaviti u nekoj trgovini, prevlačeći gajbe s pivom za nekakvu crkavicu. Htjela sam više, bolje.

– Kako se ja uklapam u tu priču? – upitao sam je. Njena ispovijed me zamalo oborila s nogu.

– Ti si mi se dopao. Istinski dopao. Djelovao si mi toliko drukčije od drugih. Bilo ti je neugodno kad je Žare onako upadljivo komentirao. To me osvojilo.

– Znači, tvoji osjećaji prema meni su stvarni? – protisnuo sam.

– Naravno! Od prvog trena.

Sjetio sam se kako je vodila ljubav sa mnom već prve večeri te kako su je mama i Ivana optuživale da koketira s njihovim muškarcima, i sumnja je opet bila tu. Kad sam joj to rekao, spustila je pogled.

– Način života obilježi ljude. Mene je moj obilježio. Koketiranje s muškarcima je moj posao i ponekad to činim potpuno nesvjesno. Žao mi je ako sam to učinila s tvojim bratom i tatom, ali vjeruj mi, jedino mi je do tebe stalo! Željela bih se otrgnuti od života koji sam vodila prije nego što sam te upoznala. Željela bih imati normalan život. Molim te, Mirane, pomozi mi!

Nakon svega što mi je rekla, nisam dvojio niti trena. Moja odluka bila je kristalno jasna: ostat ću uz Inu i pomoći joj da krene pravim putem. Znao sam da mi predstoji velika borba s nekim članovima moje obitelji, ali isto tako sam bio siguran da će s vremenom shvatiti. Konačno, nije uvijek sve onako kako se čini i svatko zaslužuje drugu šansu!

(Danas.info/Jutarnji.hr/Foto:ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.