‘Naša ljubav nije bila dovoljna da pobijedi njegovu mračnu stranu, depresija je bila jača!’

11.10.2013 12:28
 

Tragedija se dogodila jednog toplog proljetnog dana, kad su krošnje voćaka bile u punom cvatu i cvrkut ptičica najavljivao prekrasan sunčan dan. Jasenko je izašao iz kuće kao i svakog jutra i krenuo na posao. Na rastanku me poljubio, desetogodišnjeg Oskara pomilovao po kosi, a osmogodišnju Kristinu nježno potapšao po obrazu. Oboje naše djece sjedilo je za stolom i doručkovalo. Za desetak minuta trebala sam ih odvesti u školu. Stanovali smo u lijepoj četvrti blizu središta grada i škola je bila u blizini.

Po povratku kući posvetila bih se kućanskim poslovima. U našoj je četvrti bilo mnogo dućana, čak i jedna tržnica, tako da nisam morala odlaziti u centar u nabavku. Osim toga, u zgradi u kojoj sam stanovala živjelo je mnogo mladih parova i uglavnom smo se svi poznavali, pa čak i privatno družili.

– Upravo o ovome sam uvijek sanjala – rekla sam Jasenku kad smo prvi put došli pogledati stan u novogradnji.

U to sam vrijeme bila trudna s Oskarom i jedva sam čekala da se iselimo iz našeg unajmljenog jednosobnog stana, pogotovo što sam željela imati barem još jedno dijete.

– Sada mi sve još izgleda nekako golo i tužno – dodala sam, budući da neki stanovi još nisu bili dovršeni, a posađena stabalca njihala su se na vjetru poput tankih šiba.

– Siguran sam da će nam ovdje biti lijepo – oduševljeno

je odgovorio moj muž. – Ima mnogo zelenila i podsjeća me na moj rodni grad.

Jasenko je dolazio iz jednog primorskog gradića i iako više nije imao gotovo nikakvih veza sa svojim rodnim mjestom, često ga se s nostalgijom prisjećao. Nas dvoje smo se upoznali na fakultetu, gdje sam ja bila tajnica, a on profesor, cijenjen i poštovan od svojih kolega i studenata. Sviđao se ženama jer je bio visok, smeđokos, zelenih očiju. Iako je uvijek djelovao pomalo zamišljeno i odsutno, za sebe je tvrdio da je samo malo suzdržan. Odmah mi se svidio, ali trebalo je proći dosta vremena da me primijeti. Kao da je bio imun na ženski šarm. Čak sam neko vrijeme mislila da se samo pravi da je tako nedostižan kako bi žene još više uzdisale za njim. No, kad smo počeli izlaziti, primijetila sam da Jasenko uopće nije bio svjestan koliko je privlačan suprotnom spolu. Živio je u nekom svom svijetu. Kad je napokon shvatio da mi se sviđa i kad sam i ja shvatila da se sviđam njemu, bila sam u sedmom nebu od sreće. Nakon što smo započeli vezu, dočekalo me ugodno iznenađenje: iako je Jasenko bio pomalo samozatajan i suzdržan, prema meni je bio beskrajno nježan i činio me neizmjerno sretnom.

– Bio sam relativno sretno dijete, ali samo do svoje sedme godine – priznao mi je jednom prigodom. – Zatim su mi se roditelji razveli i moja se majka počela izolirati od svijeta, čak i od mene. Moj se otac pak prepustio životnim užicima i neprestano je izlazio sa ženama.

Jasenko se nije volio prisjećati tih vremena i rijetko je pričao o njima. Ponekad bi mi sam znao otkriti pokoji detalj, a ja nisam nikad navaljivala i gnjavila ga pitanjima.

– Kad bih se vratio iz škole – ispričao mi je jednom prilikom – moja bi majka često bila zatvorena u sobi, u mraku, žaleći se na glavobolju. Nije podnosila nikakvu buku ni zvukove, pa bih se ja brzo povlačio u svoju sobu i izlazio tek da si pripremim nešto za jelo.

Suze su mi navrle na oči kad mi je to ispričao jer sam ja odrasla u veseloj i zdravoj obiteljskoj atmosferi. Bila sam najmlađe od troje djece, jedina djevojčica, voljena i mažena, ali ne i razmažena. To sam vrlo cijenila, baš kao i način na koji su me odgojili. Moji su roditelji bili vrlo uravnoteženi ljudi i ako sam išta željela u životu, onda je to bilo da uspijem odgojiti Oskara i Kristinu onako kako su oni odgojili mene.

– Počeo sam mrziti svog oca – priznao mi je Jasenko jednom drugom prilikom. – Kad bih odlazio k njemu u dane koje bi odredio sud, jedva bi me primjećivao. Većinu vremena provodio bi pred televizorom ili bi pozvao k sebi neku od svojih prijateljica, kojoj bi povjerio zadatak da me zabavlja ili mi nešto skuha. Uvijek sam imao osjećaj da me tata tolerira, ali ne i da me voli. Kad god bih pomislio koliko mama pati zbog tako sebičnog muškarca, dolazilo bi mi da ga zadavim! Čim sam postao punoljetan, prestao sam ga viđati, ali nisam ga prestao mrziti. Čak i sada, kad pomislim na njega, obuzme me bijes!

– Ne smiješ dopustiti da ti prošlost uništi sadašnjost – rekla sam mu. – Zar sada nisi sretan sa mnom?

– Naravno, nikad nisam bio sretniji nego sada. Ali prošlost se ne može izbrisati, pogotovo ako je bila toliko bolna kao moja.

Zagrlila sam ga, potresena njegovim bolnim uspomenama iz djetinjstva, zarekavši se u sebi da ću ga voljeti svim svojim bićem, još više nego što sam ga voljela do tog trenutka, i da ću dati sve od sebe da mu pružim radost koju je zaslužio. Tek nakon našeg vjenčanja Jasenko je smogao snage priznati mi kako je umrla njegova majka. Iako mi je još na početku naše veze rekao da je umrla nakon teške bolesti, otkrilo se da si je zapravo oduzela život popivši preveliku količinu tableta za spavanje i upravo ju je on pronašao mrtvu. S osamnaest godina ostao je sam na svijetu.

– Ne znam ni sam kako sam uopće našao snage da reagiram – priznao je nakon što mi je odlučio otkriti to bolno iskustvo. – Bio sam jako bijesan na svoju majku jer se nije ni najmanje brinula o tome što će biti sa mnom. Istodobno sam shvaćao da se ne smijem ljutiti na nestabilnu i bolesnu ženu, tako da sam skupio hrabrost i nastavio dalje svojim putem. Naravno, ponekad mi se ljudska narav zna činiti tako čudnom i neobjašnjivom: dok sam bio mlađi, uspijevao sam se nositi s tom boli u srcu, no sada mi se ponekad čini da je više ne mogu podnijeti.

Nakon takvih ispovijedi pogled bi mu se obično smrknuo i osjetila bih kako se opet povlači u svoj svijet. Nisam znala kako se u takvim slučajevima ponašati pa sam slijedila intuiciju. Ponekad bih poticala djecu da uključe tatu u svoje igre ili bih ga ja pokušavala oraspoložiti i odagnati mu crne misli. Ponekad bih ga puštala na miru, pazeći da ga djeca ne ometaju. Nakon takve epizode, koja bi potrajala nekoliko dana, Jasenko bi opet bio onaj stari, nježan i brižan. No, posljednjih su godina takva njegova depresivna razdoblja bivala sve češća, unatoč tome što mu je život bio više nego ikad ispunjen zadovoljstvom i ljubavlju. Je li moguće da ništa nije moglo izbrisati bol koju je odmalena nosio u sebi?

– Zar nisi sretan? Zar ti mi nismo dovoljni? Što ti to nedostaje? – svako malo bih ga pitala.

No u jednom sam ga trenutku prestala uznemirivati, možda i zato što mi je uvijek odgovarao da je sretan, da smo mu mi sve, da mu ništa drugo ne treba i da nemam razloga za brigu. Te sam ga godine za Božić zadnji put vidjela sretnog. Otišli smo na skijanje u Austriju i unajmili kuću za cijelu obitelj, uključujući moju braću s njihovim suprugama i djecom i moje roditelje. Proveli smo prekrasnih devet dana i Jasenko je bio odlično raspoložen. Nijedanput se nije zatvorio u sebe. Možda nije imao prilike za to s obzirom na sveopću strku, ili možda nije ni osjetio potrebu da se povuče, okružen sve odreda dobro raspoloženim ljudima.

Naša su djeca uživala u skijaju sa svojim bratićima i sestričnama i utrkivanju s nama odraslima. Navečer bismo se svi okupili oko velikog kamina i igrali se, smijali i šalili.

– Volio bih zauvijek ostati ovdje – rekao mi je Jasenko zadnje večeri našeg odmora.

– I ja bih voljela, no veselim se i povratku kući – odgovorila sam. – Malo mi je prevelika gužva – dodala sam sa smiješkom.

– Nekako se nemam volje vratiti na posao – dodao je on.

Bilo mi je neobično da je izjavio takvo što. Jasenko je obožavao svoj posao i nikada se nije žalio.

– Zar imaš nekih problema na fakultetu? – zabrinuto sam ga upitala.

Nakon rođenja Kristine prestala sam raditi i nisam više bila upoznata sa zbivanjima na fakultetu. Ali nikad nisam čula Jasenka da se žali.

– Ne – odgovorio je on – ali…

Upravo u tom trenutku začula sam Oskara kako mi iz svoje sobe viče da je žedan i pošla mu odnijeti vode. Kad sam se vratila u našu sobu, Jasenko je već spavao i nismo nastavili razgovor. I tako je došao taj nesretan dan koji je započeo kao mnogi drugi, zapravo, čak i bolje, budući da je sjalo sunce i bilo ugodno toplo. Sve se, dakle, odvijalo kao i obično, dok me nisu nazvali s fakulteta. Pitali su me gdje je Jasenko, zašto još nije stigao i zašto se ne javlja na mobitel.

– Izišao je u uobičajeno vrijeme – rekla sam, osjetivši kako me obuzima neka neobjašnjiva jeza.

Što ako mu se nešto dogodilo? Obećala sam da ću nazvati fakultet čim budem imala ikakve informacije. Zatim sam i ja pokušala nazvati Jasenka na mobitel, ali bez uspjeha. Nakon toga sam nazvala hitnu pomoć, ali od mog muža nije bilo ni traga i mene je sve više počela obuzimati panika. Sada sam već bila uvjerena da mu se nešto dogodilo, nikada prije nije nestao na takav način, uvijek bi me obavijestio kad bi došlo do promjene plana.

Pričekala sam još neko vrijeme prije nego što sam odlučila nazvati svoje roditelje, jer ih nisam željela nepotrebno uznemirivati. U to sam vrijeme još bila uvjerena da će mi se, koliko god to bilo čudno, Jasenko uskoro javiti i objasniti svoj iznenadni nestanak. No, kako su sati prolazili, bivala sam sve zabrinutija, tako da sam se u jednom trenutku slomila i nazvala svoju majku.

– Jasenko je nestao. Ujutro je otišao na posao, ali nije se pojavio na fakultetu – rekla sam joj gutajući suze.

– Smiri se, sigurno se negdje zadržao, tata i ja odmah dolazimo k tebi – odgovorila je mama, odmah shvativši ozbiljnost situacije i ne gubeći vrijeme na suvišna pitanja.

Moji su stanovali u blizini, tako da su vrlo brzo stigli. Čim sam otvorila vrata, suze su provalile iz mene i bacila sam se mami u naručje. Nisam više mogla podnijeti toliku napetost.

– No, no, Jagoda, nemoj misliti na najgore, vidjet ćeš da će sve biti u redu – tješila me mama stišćući me uz sebe.

– Sada nam ispričaj što se točno dogodilo – zamolio me tata kad sam se malo smirila.

– Sve je bilo kao i uvijek, izašao je iz kuće izljubivši djecu i mene. Oh, Bože moj, djeca, što ću im reći kad se vrate iz škole? – zabrinula sam se i ponovno briznula u plač. – A što ako mu se dogodilo nešto strašno? – dodala sam, izrazivši svoj mračni predosjećaj.

Moja me majka ponovno pokušala utješiti.

– Ne smiješ se prepuštati očaju – umirivala me. – Jasenko je odgovoran čovjek, nije mu se moglo dogoditi ništa strašno.

– Istina, on je odgovoran, ali ga isto tako proganjaju i duhovi iz njegove prošlosti. Ponekad zna upasti u neobjašnjiva mračna raspoloženja. U posljednje se vrijeme često povlačio u sebe i bio odsutan.

– Nazvat ćemo Filipa – predložio je moj otac, praktičan kao i uvijek. – On će nam pomoći.

Filip je bio moj najstariji brat, zaposlen u gradskom vijeću. On će sigurno znati kome se treba obratiti za pomoć u potrazi, iako je još bilo preuranjeno razmišljati o tome da je Jasenko nestao. Tata je razgovarao s Filipom. Od tog trenutka neprestano smo visjeli na telefonu, ali od mog muža i dalje nije bilo ni traga. Bližilo se vrijeme kad su se djeca trebala vratiti iz škole i moja je majka predložila da ih Filipova žena Julija pokupi iz škole i odvede k sebi, uz neko banalno objašnjenje kojim bi opravdala moju odsutnost.

Djeca će biti sretna što idu k svojim bratićima i sigurno neće ništa posumnjati. Julija će se pobrinuti da vijest o Jasenkovu nestanku ne dođe do njihovih ušiju.

Jasenkov su auto našli iza podneva na velikom parkiralištu u predgrađu, ali od njega još nije bilo ni traga. Potraga se nastavila cijelu noć, koju sam provela u svojoj kući, okružena roditeljima i braćom, dok su djeca ostala kod moje šogorice. Na trenutke mi se činilo da je sve to ružan san iz kojeg ću se svakog trenutka probuditi i ponovno zateći svoju obitelj na okupu. Na žalost, oči su mi bile širom otvorene, nije se radilo ni o kakvoj noćnoj mori.

Beživotno Jasenkovo tijelo nađeno je idućeg jutra. U zoru su ga pronašla dva mladića koja su trčala oko velikog parka. Moj je muž otišao a da nije ostavio oproštajno pismo ili bilo kakvu poruku. U džepu je imao samo svoju posjetnicu, što je policiji omogućilo da ga identificiraju i obavijeste me. Autopsija je otkrila da je popio smrtonosnu količinu tableta za spavanje, baš kao i njegova majka. Dakle, odlučio je umrijeti, i to na isti način kao i njegova majka. Duboka patnja koja je obilježila njegovo djetinjstvo dovela ga je do toga. Jadni Jasenko. Moja ljubav i ljubav naše djece, koliko god velika bila, nije bila dovoljna da ga spasi.

Moja su se braća pobrinula obaviti sve potrebno jer sam ja bila sasvim shrvana od boli. Uspjela sam se pribrati tek kad su došla djeca.

Njima sam rekla da je tata stradao u prometnoj nesreći, nadajući se da ću u skorije vrijeme imati snage otkriti im ono što se zaista dogodilo. Bila sam svjesna da ću to morati učiniti jer će istina kad-tad izaći na vidjelo i nisam željela da moja djeca to saznaju od drugih.

Na dan pogreba crkva je bila dupkom puna. Bilo je mnogo ljudi koju su voljeli i poštovali moga muža i nitko nije shvaćao zašto se odlučio na tako ekstreman čin. Idućih dana, osim neizmjernog napora da se pokušam nositi s gubitkom voljenog muža i nastavim se brinuti o djeci, morala sam se suočiti i s osjećajem krivnje. Smatrala sam da i ja snosim dio odgovornosti za ono što se dogodilo. Jesam li zaista učinila sve da se Jasenko osjeća voljenim, neprestano sam se pitala.

– Bi li voljela da ti tata i ja dođemo pomoći? – upitala me mama nekoliko dana nakon sprovoda. Silno je željela biti uz mene, ali bojala se da ne ispadne previše nametljiva.

– Hvala ti, mama, ali nema potrebe, moram se sama suočiti sa svojim životom. Što prije to učinim, to bolje.

– Molim te, samo nam obećaj da ćeš nas nazvati budeš li imala ikakvih problema – zamolio me tata. – Mi smo uvijek tu za tebe. Znamo da si jaka i da ćeš se znati snaći i sama, ali svakome se može dogoditi da se slomi, toga se ne treba sramiti. Obećaj da ćeš nas nazvati.

– Obećavam – umirila sam ih.

Dopustila sam si samo nekoliko dana očajavanja, a zatim smo djeca i ja započeli s našom novom svakodnevicom. Činilo mi se užasno teško učiniti ih ponovno sretnima i bezbrižnima. Na žalost, postala sam i previše zaštitnički raspoložena prema njima. Sad kad su imali samo mene, željela sam njihovu bol i neugodna iskustva svesti na minimum.

Jednog me poslijepodneva, na primjer, Oskar upitao smije li ići k svom prijatelju iz razreda. U prvom trenutku pomislila sam da mu to ne smijem dopustiti, jer bi u kući tog djeteta netko mogao izlanuti nešto o Jasenkovu nestanku. Ali zatim sam zaključila kako ne smijem svoju djecu držati pod staklenim zvonom pa sam se potrudila ušutkati svoje strahove. Kristina je pak pozvala svoju prijateljicu Karlu da dođe k nama kako bismo zajedno pisale zadaću. Djevojčica je došla s majkom, koju sam već otprije dobro poznavala i koja se ponudila da iduće subote Kristina ruča i prespava kod njih. Iako teška srca, dala sam svoj pristanak, a zatim pozvala Karlinu mamu na kavu. Provele smo vrlo ugodno vrijeme u razgovoru.

Ubrzo sam shvatila da ću se sama teško nositi s novim odgovornostima pa sam se obratila jednom psihologu.

– Pričajte mi o sebi, recite mi o čemu sve razmišljate – potaknuo me na razgovor pri našem prvom susretu. – Ali, moram vas odmah upozoriti da na neka pitanja nećete imati odgovor. A ako ga budete željeti doznati, morat ćete se sami potruditi doći do njega. Ako se ne budete bojali suočiti sa svojom podsvijesti, uspjet ćete shvatiti mnoge stvari i vratiti unutarnji mir i zadovoljstvo.

Morala sam se naučiti nositi i s ljudskom zloćom. Jer, iako je većina naklono ili barem sa žaljenjem gledala na samohranu majku dvoje djece, bilo je i onih koji su bili spremni osuditi tu istu ženu čiji si je muž oduzeo život.

– Izgledali su kao sretna obitelj, a vidi što se dogodilo! Sigurno je jadni čovjek svašta morao trpjeti kad se odlučio na tako očajnički čin – izgovorila je jedna moja susjeda koja nije primijetila da joj stojim iza leđa. Ušutjela je čim me ugledala i pocrvenjela od srama. Tko zna što su mi sve drugi govorili iza leđa. Samo sam se nadala da su se suzdržavali od svojih komentara pred mojom djecom.

Na žalost, shvatila sam i da je smrt bliske osobe zapravo prijelomni trenutak, nakon kojeg se život počinje dijeliti na onaj prije i poslije. Neke osobe više nikad ne uspiju pronaći novu ravnotežu. Što se tiče mene, ja sam otkrila vrijednost prijateljstva.

Dok je Jasenko bio živ, bila sam toliko zaokupljena njime i djecom da sam sve ostalo stavila u drugi plan i to je bilo pogrešno. Kad samo pomislim koliko mi je danas dragocjeno Verino prijateljstvo, na primjer. Ona je bila moja susjeda i također je imala dvoje djece. Nije se moglo reći da smo bile prijateljice, prije poznanice. Susretale bismo se u dućanu ili na ulici i uvijek razmijenile nekoliko rečenica. Nakon Jasenkove smrti Vera je postala stalno prisutna u mom životu. Prvi put kad smo se srele nakon tragedije, pitala me kako sam gledajući me ravno u oči. To me se silno dojmilo jer su mi mnogi postavljali isto pitanje, ali bi izbjegavali moj pogled, kao da im je bilo neugodno. Vera nije, nju je zaista zanimao moj odgovor, njezino pitanje nije bilo postavljeno tek reda radi. Spontano sam joj ispričala sve o boli kroz koju sam prolazila, ne trudeći se, kao pred drugima, prikazati jakom kako bih izbjegla njihovo sažaljenje.

– Nazovi me kad god budeš poželjela popričati s nekim ili se jednostavno izjadati – rekla je stavivši mi ruku na rame. – Iako nisam proživjela takvo iskustvo kao ti, voljela bih ti pomoći.

Toplina kojom je Vera izgovorila te riječi dirnula me ravno u srce. Vera me nije sažalijevala niti joj je bilo neugodno, jednostavno mi je željela biti prijateljica. Shvatila sam da se njoj bez problema mogu povjeriti jer sam znala da me neće osuđivati, već samo saslušati i pokušati mi pomoći. To je bilo pravo prijateljstvo, koje se nastavilo i s vremenom postalo neraskidivo.

I dvije godine nakon tragedije Jasenko mi silno nedostaje. Još mi se zna dogoditi da se probudim usred noći i pomislim kako neću moći živjeti bez njega. Ali zatim se sjetim svih dragih osoba koje me vole i koje će uvijek biti uz mene i spremna sam se boriti kako bismo djeca i ja ponovno bili sretni.

(Danas.info/Jutarnji.hr/Foto:ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.