Šta je nama studiranje?

20.02.2012 06:30
 

Od danas kreće s nastavom ljetni semestar akademske 2011/12. godine. Skoro 20.000 studenata „pohrlit će” ponovo u studentske klupe i stolice, učionice, amfiteatre i laboratorije u potrazi za znanjem, naukom, prosvjetom i naobrazbom. Međutim, mnogo je tačnije to da će se ogromna većina od pomenutog broja studenata prisiliti smjestiti u te iste klupe i amfiteatre. Zašto?

Prije svega, neosporiva je činjenica da nikad više studenata nije bilo na Tuzlanskom (ali i na ostalim bosankohercegovačkim) univerzitetu. Od osnivanja Univerziteta u Tuzli 1976. godine do danas broj studenata je povećan više nego trostruko a to je obično zbog toga što se sada učenicima srednje škole ne postavlja pitanje „da li će studirati” već „šta će studirati?”…

Koliko su pak studenti stvarno željni (novih) znanja, nauke, upoznavanja sa modernim tokovima, dijalektikom, istraživanjima, ispitivanjima i svime onim što bi jedan Univerzitet trebao ponuditi? Istina je poražavajuća – vrlo malo. Ili, da budem precizniji, možda svega 10% studenata (i to u najboljem slučaju!) zaista i studira ono što ih iskreno zanima i čime se žele baviti i ima potencijala da to ostvari. Ostali, i to ogromna većina, su najčešće „gurnuti” na fakultet iz različitih motiva ili uslijed različitih situacija. Nekima je to bio imperativ roditelja koji (neki iz prenesene kompenzacije svojih neuspjeha iz mladosti a neki pak iz čistog roditeljskog egoizma) po svaku cijenu žele da im dijete završi fakultet kako bi „postalo neko i nešto”, pri tome zaboravljajući da odavno u ovoj zemlji fakultetska diploma garantuje jedino da si „diplomirani niko i ništa”. S druge strane, neki su još uvijek u zabludi da će fakultetska diploma i zvanje omogućiti njihovom djetetu da rade lagodan a dobro plaćen posao – nažalost, takvih poslova je jako malo u privatnom sektoru a javni sektor odnosno „budžetski korisnici” je odavno prenategnut (i lagano se raspada posljednjih godina zbog tovarenja sve više gotovana na „budžetske jasle”). Oni koji su svoju djecu doslovno gurnuli u ruke profesorima i nastavnom osoblju (koji muku muče sa zastarjelim učilima i računarima, nedostatkom laboratorijske opreme i potrepština te smanjenjima plate i nemogućim uslovima za rad u vidu nedostatka učionica pa i stolova i stolica!) često se nisu ni najmanje osvrnuli na činjenicu da je njihovo dijete možda raspoloženo za neki vid umjetnosti, zanat ili pak privatni biznis. Obično bi se takvi dijalozi povedeni između roditelja i djeteta završili onim konzervativnim, patrijarhalnim zaključkom: „Šta ti meni imaš slikat/glumit te gluposti, ima da ti meni završiš pravo!”.

Dobar broj studenata je, bez obzira na kojoj godini studija bili, zbunjen – da li su na pravom životnom putu? Žele li zaista i biti novinari, ekonomisti, advokati, učitelji, glumci? Većina – budući da još nije razriješila to krucijalno, životno, esencijalno pitanje: šta želi biti u životu? – nastavlja svoje studije kao u nekom polusnu, često totalno nemotivirani i smoreni činjenicom da su im preostale još dvije-tri-četiri ili više godina studiranja nečega za što nisu sigurni da žele pohađati i baviti se time. Takvi su dodatno demotivirani krajnje očajnom situacijom u državi, stanjem pravne zaštite građana, korupcije frapantnih razmjera te sveopćoj besperspektivnosti…

Među ostale kategorije koje su se strpale među 20 000 studenata su i oni koji studiraju iz straha da se osamostale – svakako, ništa bolje nego živjeti na račun roditelja, uživati beneficije jeftinijih pokaznih karata i prevoza uopšte, mogućnosti studentskih kredita i stipendija te udobno do 30-te biti riješen odgovornosti nizašto. Neki pak studiraju jer od države primaju penzije (ili neke druge dodatke) a u suštini ne samo da uopšte nisu zainteresovani za studiranje već, nažalost, dosta njih nema niti psihičkih kapaciteta. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni one koji su fakultete upisali i nastavili pohađati samo zbog svojih prijatelja (kako bi se nastavili družiti i poslije srednje škole) ili pak iz čiste dosade – da ne bi „sjedili džaba kod kuće” jer bi im, ne daj Bože, jedan od roditelja mogao reći da je vrijeme da nađu – posao…

Poenta svih pobrojanih kategorija studenata izuzev onog malog broja koji ZAISTA i žele da se bave obrazovanjem, usavršavanjem i naukom jeste činjenica da, nažalost, nisu svi rođeni da završe fakultet a što se, pri pogledu na enormne brojeve studenata, upravo čini tako. Ekonomski, pravni, medicinski, farmaceutski te skoro fakulteti koji nude imalo „privlačnija” akademska zvanja upisuju sve više i više studenata a roditelji (i budući studenti) se sve bjesomučnije guraju ne bi li se jednog dana mogli zvati doktorima, pravnicima, ekonomistima, magistrima farmacije itd. Iako je odavno prevaziđeno klasno društvo gdje je sin rudara i sam postajao rudar, a sin doktora i sam doktor, treba biti iskren pa se zapitati koliko studenata prava zapravo i voli to isto pravo i ima kapacitete, volju i inteligenciju kadru da privede studije kraju i NAUČI ono što će mu trebati u struci. Odgovor je: vrlo malo. Djelimičnu potvrdu za ovo možemo pronaći svuda oko sebe: bezbroj je dobrih novinara koji nikad nisu diplomirali novinarstvo, stotine ljudi su pravi virtuozi u programiranju i IT tehnologiji a nisu ni otvorili vrata fakulteta za elektrotehniku i računarstvo… S druge strane, česti su slučajevi da se ljudi nakon diplomiranja uredno prijave na biro a potom zaposle u profesiji često dijametralno suprotnu onome što su studirali godinama i, očigledno, tratili svoje vrijeme…

Ljudi, kada je u pitanju samoprocjena i određenje životnog puta, jednostavno nisu iskreni prema sebi; mnogi postavljaju sebi previsoke ciljeve, često se vode inercijom ili voljom familije/prijatelja/okoline a zanemaruju stvarne mogućnosti, svoje želje i, što je najvažnije, svoju intuiciju… Tako ih većina završi na jako dugoj trakavici studiranja i pronalaženja samog sebe. Ili, riječima jednog profesora, „drvo koje je za budaka raslo nikad ne može postat violina”…

(TIP/ Šejn Husejnefendić/Foto:Ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.