Čelično jedinstvo čelika i jedinstva

16.02.2012 07:02
 

To je, međutim, bilo nekad, u zlatno vrijeme komunizma, fudbalske mafije, crnih fondova, dogovorne ekonomije, Velibora Džarovskog i čuvenog sistema “dva za dva” – dva boda kod kuće meni, dva boda u gostima tebi. U ono divno vrijeme, sa sjetom će pričati veterani, kad je data riječ bila svetinja.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, u finalu europskog vaterpolskog prvenstva igrala Mađarska protiv senzacije turnira, reprezentacije Makedonije. Neviđena je drama bila u Pieter van den Hoogenband Zwemstadionu u Eindhovenu, dvadeset je sekundi do kraja, rezultat 8:8, Makedonija ima posljednji napad. Mladi Mitko uzeo loptu i pliva prema mađarskom golu, a makedonski trener s ruba bazena zaurlao: “Mitkee! Frli ja topkata na Trajče!”

Mitko, međutim, ne sluša, pokriva ga Tamás Kásás, a on ne pušta loptu iz ruku. Vrijeme curi, deset je sekundi do kraja, a trener opet viče: “Mitkeeee, frli mu ja topkata na Trajče!” Do Mitka sad uplivava i Péter Biros, dvojica su na njemu, ali on i dalje ne ispušta loptu. Šest je sekundi do kraja, trener s ruba živaca urla, “Frli mu ja topkata na Trajče!!”, on međutim i dalje uporno sam, tri su sekunde do kraja, dvije – “Mitkeeee be, frli ja topkata na Trajče!!!” – a mladi se Mitko u posljednjoj sekundi diže preko dvojice Mađara i zabija za 9:8! Zwemstadion je eksplodirao, Makedonija je prvak Europe, Mitko iskače iz bazena, kad tamo – svi snuždeni. Nitko mu ne prilazi, samo ga trener očajan gleda: “Mitko be, što ne ja frli topkata na Trajče?” “Što ti e be trener, ja si ja frliv topkata vo gol”, odgovorio mu Mitko, “nie sme prvaci!” “Ebeš prvaci!”, u suzama će trener. “Trajče nam se udavi!”

To je, naravno, vic. U stvarnom životu te se stvari ne događaju. I ako Makedonija u stvarnom životu ikad postane prvak Europe u vaterpolu, to će biti samo zato što Mitke ne zna da je legendarni Velibor Džarovski dogovorio neriješeno. Svaki klub u bivšoj Jugoslaviji, uostalom, ima po jednoga Mitka, nekog Nikolu Nikića koji nije znao da je utakmica s Prištinom namještena, pa je zabio za 4:3. Kad su ono navijači skakali od sreće gledajući kako suigrači trče za Nikićem u klupku slavlja, a zapravo su ga lovili po terenu da mu jebu majku što ih je skratio za po soma maraka.

To je, međutim, bilo nekad, u zlatno vrijeme komunizma, fudbalske mafije, crnih fondova, dogovorne ekonomije, Velibora Džarovskog i čuvenog sistema “dva za dva” – dva boda kod kuće meni, dva boda u gostima tebi. U ono divno vrijeme, sa sjetom će pričati veterani, kad je data riječ bila svetinja.

Nazajažljivi moloh liberalnog kapitalizma otrovao je, međutim, ljudske duše i danas se više ni rođenoj majci ne vjeruje na riječ. Ljudi sklapaju predbračne ugovore, rođena djeca s roditeljima sklapaju ugovore o izdržavanju, a uprave klubova – što su se nekoć dogovarale stiskom ruke, teturajući na parkiralištu prigradske kafane u jedan iza ponoći – danas sve stavljaju na papir. To se, kažu, zove pravna država.

Tako se, eto, i saznalo za dogovor što su ga uprave domaćeg Čelika iz Zenice i gostujućeg Jedinstva iz Bihaća sklopile oktobra 2006., pred utakmicu 9. kola Premijer lige. Sve je bilo kao nekad – jagnjetina u kafani Ušće, dva bokala šljive i dogovor “tri za tri” – samo što je sad to bila pravna država Bosna i Hercegovina, advokati s pečatima i konobarica iz Čajdraša, u jedan iza ponoći jedina trijezna u kafani.

– Mala, piši – započeo je direktor Čelika Zaim Mujanović. – “Klubovi su suglasni da se utakmice odigraju po sistemu ‘tri za tri’. Gol razlika u oba susreta će biti identična.”
– …će biti identična – ponavljala je mala s izbačenim jezikom, pedantno zapisujući na papir.
– Čekaj, a šta ćemo s obavezama po osnovu domaćinstva? – učeno je onda upitao advokat iz Bihaća.
– Bravo. Mala, piši: “Obaveze po osnovu domaćinstva zasnivaju se na bazi jednog lanž paketa za kompletnu ekipu.”
– Nije “lanž”, nego lanč – oprezno ga je ispravila mala iz Čajdraša. – Lanč paket.
– Eto nek se sad i ti razumiješ u fudbal – pogledao je direktor Mujanović, na što se cijelo društvo grleno nasmijalo. – Lanč je možda u ovoj kafani, al u fudbalu je lanž. Nego de se ti mala potpiši, ja sam brate pjan ko kugla.
– Dobra ti je ta – skočio je sekretar Jedinstva Idriz Hrustanović. – Pa da poslije kažeš, nisam ja ništa potpisao!

I zaista, u cijeloj je priči pod koprenom magle ostala samo svrha historijskog dokumenta, papira ispisanog čitkim ženskim rukopisom, ovjerenog pečatima klubova i potpisima klupskih šefova, ugovora koji u uobičajenim okolnostima služi upravo zato da ne bi jedna od strana kasnije rekla kako ne zna ni za kakav dogovor. Jer u takvim, dakle uobičajenim okolnostima, zna se što i kako ako netko zajebe ugovor.

Čelik je, recimo, tu utakmicu dobio rezultatom 2:0, a smisao pravne države i besmisao ugovora sa Zeničanima uprava Jedinstva shvatila je šest mjeseci kasnije, kad su isti protivnici u proljetnom dijelu prvenstva igrali na stadionu Pod Borićima u Bihaću, i kad je loptu u domaćem šesnaestercu primio mladi Mitko, Čelikovo proljetno pojačanje.

– Mitkeee! – urlao je iz lože direktor Zaim. – Dodaj je Đafi! Đafi je daj! Frli je topkata na Đafić, jebemlitimajku!!! Mladi ga je Mitke, međutim, uvalio ispod vratara Mujkića, i utakmica je završila 2:1 za Jedinstvo. Suigrači ga, kažu, u klupku radosti ganjali po Borićima sve do Gole Plješevice.
– Šta je ba ovo?? – okrenuo se šokirani sekretar Idriz ka Zaimu. – Dogovorili smo istu gol razliku! Dva nula!
– Pfu, mamu mu jebem – držao se ovaj za glavu. – To je ovaj novi, Makedonac. Igro vaterpolo do lani.
Nije se, međutim, generalni sekretar Jedinstva mnogo sekirao: imao je u džepu ugovor i držao je Čelikova direktora za jaja. Ili je barem tako mislio. Dok mu advokati nisu objasnili da se s takvim ugovorom u načelu ne ide na sud. Silno se sekretar Hrustanović iznenadio kad su mu rekli da čak ni u pravnoj državi Bosni nema suda na koji možeš doći s ugovorom o zajedničkoj pljački.
– Pa što smo ga onda potpisivali? – pitao je, vele, zaprepašteni sekretar.
– Red je – odgovorio mu advokat. – Nije ba komunizam.

U panici su stoga ovih dana generalni sekretari i direktori, zvone telefoni u kafanama i svi traže konobaricu iz Čajdraša. To je, međutim, samo nogomet. U stvarnom životu, naime, za takve ugovore nikad ne saznaju ni sud ni novine. U stvarnom životu uvijek je neriješeno, nema ni Rijaseta ni SDP-a, ni Čelika ni Jedinstva, već samo čeličnog jedinstva. A u novinama izađe tek štura vijest da je Trajče podnio ostavku. “Ebeš metkata!”, u suzama će onda generalni sekretar. “Minister na obrazovanie i nauka nam se udavi!”

(TIP/Oslobođenje/Autor: Boris Dežulović)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.