Sretna najteža godina!

12.02.2012 00:18
 

Nismo čestito ni zakoračili u novu godinu, a već su nas obavijestili kako nas ne čeka ništa dobro. Ko biva, ovo do sada je bilo odlično, pa da se ne iznenadimo. Kao, nismo navikli da nam je loše, pa nam je bolje da znamo šta se iza brda valja.

Nikada mi neće biti jasno čemu takva vrsta upozorenja. Niti možeš zakočiti pa ostati u dosadašnjoj godini, čak i kad bi neko htio da ostane u godini u kojoj je apela za pomoć gladnima, bolesnima i djeci bilo više nego konkretnih političkih odluka. A niti možeš uraditi nešto da popraviš ono što nije do tebe. Znam da će sad neko skočiti pa reći jašta da je do nas, jer mi smo glasali i birali, ali više ni u to ne vjerujem. Sve nešto skaču i urlaju, a stalno mu ga isto dođe. Prosto da se zapitaš gdje su ti toliki što urlaju kada se bira i odlučuje. Ili im je dovoljno što je taj mjesec u kojem su bili izbori jedan jedini put da su penzije i plate bile prije četvrtog u mjesecu.Uglavnom, pošto nas čeka najteža godina do sljedeće, odlučila sam uraditi nešto konkretno. Prvo, nisam napravila rusku salatu. Ako nas čeka novo stezanje kaiša, da prvo udarimo po Rusima. Tu sam ga stegla i ušparala sigurno jedno deset maraka. Koje sam onda izgubila na ćupriji jer mi je dan prije zvaničnog prelaska u najtežu godinu pauk odnio auto. To je segment na kojem ova država treba da gradi sve ostale mehanizme. Jer funkcionira besprijekorno. Ako ništa ne ide kako treba, ako kriminalci zaista hodaju slobodno po ulicama, ako je stvarno istina da političari kradu, i ako niko ni za šta ne odgovara, onda samo ove što rade na pauku treba gurnuti u špic državnog napada. U petnaest minuta parkiranja na mjestu na kojem, to priznajem, ne treba, odlučili su kako između mog osobnog futavka i onog s CD tablicama, ja ipak malčice više kršim zakon, te natovarili, odnijeli i ostavili poruku kako me čekaju u bijelom dvoru čija se vrata otvaraju nakon što uplatiš 111 maraka i 17 feninga. Uplatim, dođem do auta, a ispod brisača još jedna čestitka za najtežu godinu. Iznos simboličan – 40 KM. Kažem, sreća pa sam Ruse stegnula, inače bi država ostala bez svoga, a ja bez auta. Što, izgleda, nije neobično, jer vidim kako dosta auta stoji pokriveno snijegom od više sedmica. Vjerovatno zato jer se u tim kućama nije kao kod nas stegnulo i uštedjelo na novogodišnjoj trpezi. Koja je svakako osuđena od strane visokih vjerskih autoriteta. A oni valjda najbolje znaju kako je teško stanje u državi, i kakvo nas tek čeka, pa su uz savjetovanje da se preskoči trpeza savjetovali da se i na struji prištedi: ugasi svjetlo i legne u krevet.

Nažalost, mojem starijem djetetu ne možeš dokazati da se autoritet mora slušati. Ona je uporno insistirala na tome da gore svjetlo i televizija koja je prikazivala odabrane muzičke numere za prelazak iz teške u težu godinu. Ljudi se vesele. Okićeno. Raspjevano. Rasplesano. Kao da niko vijesti ne gleda. Znaju li oni šta nas čeka? Znaju li oni da je takva kriza na pomolu da je ovo prva godina u kojoj prelazak iz jedne u drugu godinu nismo dočekali na hodniku, koji je strateški (to čovjek nauči ako je nekad u životu bio izložen udarima granata i metaka) najsigurnija prostorija u stanu.

Nije bilo potrebe da se sklanjamo. Pucale samo petarde. Prve od trinaest godina, koliko ih dočekujem na mojoj udatoj adresi, nije bilo pištolja. Moj muž kaže da je to zato jer metak košta jednu marku, pa valjda nikome nije do razbacivanja maraka. Navodno su jeftiniji u Republici Srpskoj, kaže moj muž, a meni je prvi put bilo drago što ne stanujemo tamo. Ne znam koliko koštaju petarde i koliko su jeftinije, ali mi je u svakom slučaju bilo draže da se štrecam i djetetu manjem govorim “neće, neće”, znajući da me kriza i najteža godina spasila od eventualnog pijanog rikošeta. Kada smo konačno legli u krevet, pokrili se jorganima i isključili plin (koji štedimo ne zato jer nam je to savjetovao neki autoritet, već onako od sebe, jer je u ovoj teškoj godini poskupio dva puta, pa će u ovoj najtežoj barem četiri), jedino što mi je preostalo je da se radujem Bečkom koncertu. Sarmu sam imala u zamrzivaču, što je riješilo pitanje ručka, muž se malo žalio što nema ruske za doručak, a ja sam se napendila da gledam koncert. Nažalost, iako ga odgajamo krajnje široko i kulturno, našem mlađem djetetu nisu legli valceri. Starijem djetetu nije legla sarma, pa su i jedno i drugo urlikali, lupali vratima i raspravljali svako na svoj način dok sam ja pojačavala ton na televizoru sve dok komšije nisu imale utisak da se bečka filharmonija preselila kod mene. Srećom, živimo u haustoru u kojem su ljudi shvatili da nam se crno piše, pa se svako o svom jadu zabavio i nema vremena da se bavi tuđim bukama. Inače bih i ja vjerovatno, zajedno s onim ministrom koji je još kao dijete naučio da ko se tuče taj se voli, morala demantirati da sam muža i djecu izvrgnula porodičnom nasilju. Počela je godina da teža ne može biti. Ni Rusa, ni Beča, čak ni skakaonice koja bi me nekako prebacila do sljedeće. Trinaeste. Moram pitati nekog autoriteta može li godina koja nosi broj trinaest biti sretna.

Da znam.

Planirala sam krečiti.

(TIP/Vedrana Seksan/Kolumna preuzeta iz Magazina Gracija uz saglasnost uredništva)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.