Za volanom

02.02.2012 14:27
 

To mi se desilo nebrojeno puta. Napunim korpu u samoposluzi, dođem na kasu i vidim da ću stajati u redu i čekati, ostavim korpu i izađem. Ne zato jer sam nestrpljiva osoba koja ne može da čeka. Ne volim redove, ali sam ekstremno tolerantna i mogu stajati satima.

Kad sam sama. Situacija koju opisujem je situacija u kojoj mi u korpi, na onom dijelu što se razvuče, sjedi dijete. Ustvari, sjedi je vrlo relativan pojam. On ne sjedi; on stoji, visi, i na svaki drugi mogući način prkosi gravitaciji. I čak mi ni to ne bi smetalo, pazila bih da ne završi na glavi i gotovo, da on pritom šuti. Ne šuti. On se derinja. Što je isto relativan pojam jer se ta količina urlikanja ne da riječima iskazati.

Pa čak mi ni to ne bi smetalo, jer koliko god to suludo zvučalo, navikne čovjek na sve i svašta, da nije ljudi oko mene. Koji ne mogu držati jezik za zubima. Da ne govore na usta, ispao bi im komentar na neki drugi, južniji tjelesni otvor. I zato jer ne želim da se dovedem u situaciju da neki komentator naplati ono što se u meni skuplja već više od godinu dana, a i zato jer mi nije namjera pomagati prodaju kojekakvih novina naslovima tipa “prebila kupca ko vola u kupusu”, ja fino izvadim drekavca i dostojanstveno se uputim prema automobilu.

E sad, zamislimo da se to dešava već deseti put u deset dana. Da sam jedva došla do auta a da ne prebijem nekoga na parkingu, da sam urlajuće dijete jedva stavila u obaveznu autostolicu, još jedvije zavezala u istu u kojoj je samo pojačao dernjavu, sjela, upalila auto i… krenula. I ne, nisam pogledala ni lijevo ni desno. I imala sam sreću što je vozač za volanom automobila udaljenog deset metara od mene zakočio na vrijeme. Sad ide ona glupa situacija u kojoj moje dijete još urla, ja sam nogica manjih od pilećih, ustima oblikujem “izvinite”, dižem ruke u gestu najdubljeg poštovanja, a on ustima oblikuje riječi koje nećemo ponavljati. Gledam ga još neko vrijeme dok mi se krv vrati u donje ekstremitete, mislim kako sam imala sreće i krećem. On kreće za mnom, naljepljuje se na moj gepek tako da ga vidim u retrovizoru i nastavlja paljbu po mojoj familiji. Odlučujem da ne gledam u retrovizor. Idem dalje, pažljivo i oprezno. Na izlazu me dočekuje crveno svjetlo. Stanem. Pogledam u retrovizor i vidim kako on izlazi iz auta. Naravno, ne zato da protegne noge. U dva koraka je na mom prozoru.

Sad urlaju dvojica. Moj sin na zadnjem sjedištu i nepoznati muškarac zalijepljen na moj prozor. Moj sin ne kaže ništa konkretno; njegovo nezadovoljstvo bi bilo teško prepričati. Nezadovoljstvo nepoznatog muškarca je prepričati lako: svaka druga rečenica je psovka. Svaka prva je upitna i standardna – jesam li normalna?, jesam li glupa?, jesam li nesposobna?… Svaka treća me zapravo najviše nervira. Jesam li razumjela? Ko biva, može li moj mali, ženski mozak dokučiti svu veličinu njegovih riječi.

Mrzim priču o tome ko bolje vozi, muškarci ili žene, zato jer je glupa i uvredljiva. Zato jer je to kao da ustvrdite da svi Talijani dobro kuhaju, da su svi Francuzi ekstremno dobri ljubavnici, svi Amerikanci plitki, sve žene dobre majke i svi muškarci nevjerovatni u kućnom majstorisanju. Ne zanima me ko bolje vozi. Zaboli me što većina muškaraca mrzi vidjeti ženu za volanom i smatra kako je samo kosmička nepravda omogućila da se moraju na putevima bakćati s nama. Isto me tako zaboli i za statistike koje idu u korist žena za volanom. Ko kaže da nikad nije pogriješio, laže – i gotovo! Ali mi je vrlo zanimljivo to da mi i kada sam kriva i kada sam potpuno u pravu, sve češće iz automobila izlaze muškarci spremni da se, valjda, biju. I ne odustaju čak i kad ustanove kako pored mene u autu gotovo uvijek sjedi barem jedno dijete. A još interesantnije mi je da se u ovoj priči odozgo prepozna mnogo žena koje voze. Najinteresantnije je, međutim, da još nisam čula kako je nekoj od nas iz auta izašla žena. Ko je bolji vozač, o tome ne bih. Ali bi se na osnovu ovih podataka moglo o tome ko su siledžije i kabadahije.

Upalilo se konačno zeleno i ja sam krenula ostavljajući ga iza sebe da grana. Ljut, preljut što nisam reagirala. Što sam gledala ispred sebe. Ono što on nije znao jeste koliko je meni unutrašnje snage trebalo da ne izađem iz automobila. Ne znam da se tučem, ali garantiram da se ne bih dala, a igrala bih pomalo i na element iznenađenja. Naime, nepoznati muškarac s mog prozora dirao je u osinjak. Kako drugačije nazvati ženu koja ne spava već više od godinu dana, koja živi u uslovima permanentne buke, koja ima kombinaciju početka puberteta, pelenskog osipa praćenog stalnim kašljem, gladnu mačku i muža na vječnom službenom putu, prazan frižider i gepek pun cekera, dva odlaska u muzičku, jedan roditeljski i osam sati rada, brdo veša za peglanje i tri kvara na plinskom bojleru u pet dana….. I koja snažno želi da nekome objasni kako je možda prezauzeta, izrabljivana, umorna i bijesna, ali kako odlično razumije svijet oko sebe.

Da je za volanom umjesto mene sjedio muškarac, ne bi se dogodilo ništa. I to je tako u svijetu u kojem je omiljena doskočica kako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. U ovom slučaju žena je stajala iza volana. I nije se dogodilo ništa samo zato jer je iza nje sjedio jedan gladni mali muškarac. Koji će naučiti da stajati iza žene, bila ona uspješna ili manje uspješna, nije najgore što ti se može dogoditi u životu.

(TIP/Autorica: Vedrana Seksan/Kolumna preuzeta iz Magazina Gracija uz saglasnost uredništva)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.