Izdajnik Čedo, a iz Beograda

02.02.2012 08:57
 

Zašto bi se Čedo Jovanović dodvoravao sarajevskoj „političkoj čaršiji”, kad njegovi birači žive u Srbiji, a ne u Bosni. A nešto ne vjerujem ni da želi da se nastani u Sarajevu. Velikosrpski inkvizitori s obje strane Drine prikovali su ga na „stub izdaje”, iako ništa od onog što je prošle subote u Beogradu rekao o Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku nije sporno. Zar više ikome treba objašnjavati zašto Republika Srpska nema, niti će ikada imati moralni legitimitet

Ima već 16 godina kako je impresivni kontingent od 60 hiljada vojnika NATO-a ušao u Bosnu i Hrecegovinu u misiji očuvanja dejtonskog mira. Njihova misija je davno završena, ali istinski mir nije uspostavljen. Smjenjuju se domaće vladarske garniture i veziri akreditovani od međunarodne zajednice, zemlja se prazni od mladih generacija, svog najdragocjenijeg ljudskog materijala, rastuće siromaštvo je postalo opće mjesto životne svakodnevnice, a naše političke poglavice, naši historičari i mediji, pisci i akademici, čak i naši vjerski poglavari i dalje vode svoj nezavršeni rat. U to se možete uvjeriti čim otvorite dnevne novine. Ratni zločini su i dalje udarna tema u medijima, gdje preneseni sa političke i društvene scene postaju sredstvo permanentnog zavađanja cijelih naroda. Ne može drukčije ni biti u zemlji koja je „sjemenom smrti posijana, čija su groblja i jame pretrpane žrtvama, i u kojoj zločinci svoj pir još nisu završili” (fra Ivan Marković). Haški tribunal je listu svojih suđenja zaključio sa Goranom Hadžićem, predsjednikom samoproglašene Republike Srpske Krajine, inače predratnim magacionerom, i 2015. zatvoriće svoj dućan. Većinu ubica nevinih civila, žena i djece nikada neće stiči kazna. Vapaj njihovih žrtava ionako ne dopire daleko i jednog dana će nestati u vasioni.

Ali, postoji nešto strašnije i bolnije i od same te činjenice, a to je kolektivna relativizacija vlastitih zločina, koja ide sve do njihovog negiranja. Govorim o Srbima, čime nikako ne zanemarujem činjenicu da se sličnog „principa” drže i hrvatski i bošnjački nacionalisti. Ali, Srbi su u tome, kao uostalom i u razmjerama počinjenih zločina, otišli najdalje. Tvrditi, naprimjer, da u Srebrenici nije počinjen genocid nad Bošnjacima, nepobitno i jednom zauvijek potvrđen pravomoćnim presudama Suda u Haagu, odvratna je laž. Upornost s kojom se to čini normalnom čovjeku je nepojmljiva. Nema u takvom odnosu prema žrtvama ničeg ljudskog. Kao da iz tog nacionalističkog bjesnila probija naknadni prezir prema onima čiji su životi skončali u masovnim grobnicama i jamama. Pokojni psihijatar i srpski akademik Jovan Rašković, idejni tvorac „balvan revolucije”, uvjeravao je Tuđmana da su Srbi „lud narod”. Tuđman tom Raškovićevom dijagnozom nije bio nimalo impresioniran, niti ga se ona ticala, ali ostaje tajna šta je Rašković time htio reči. Da su Srbi opaki kad „polude”, te da je bolje nemati s njima posla? Ili da, kad „polude”, više ne znaju šta rade, pa im treba biblijski oprostiti? I Nijemce je prije više od sedam decenija masovno zahvatilo nacističko „ludilo”, ali im ništa nije oprošteno.

Ta vremena su prošla, računi su naplaćeni, a Njemačka je postala najdemokratskija zemlja u Evropi. Dvadesetsedmog januara svijet je obilježio 67. godišnjicu oslobađanja zloglasnog nacističkog logora Auschwitza u kojem je ubijeno milion i 600 hiljada ljudi, od čega milion Jevreja. Dan kad su sovjetske trupe oslobodile logor Generalna skupština UN-a proglasila je Danom sjećanja na holokaust. Ovog 27. januara taj datum je postao zvanični godišnji događaj u Evropskom parlamentu. Njegov novoizabrani predsjednik, Martin Schulz, izgovorio je pred evropskim parlamentarcima u Stasbourgu historijske riječi: „Današnji njemački narod nije odgovoran za holokaust, ali je odgovoran za održavanje sjećanja na te događaje. Za mene to znači da svako ko predstavlja njemački narod na nekoj važnoj dužnosti, mora da uzme u obzir i odgovornost Nijemaca u svijetu.” Schulz je socijaldemokrata, i Dodik je socijaldemokrata, ali nemoguće je zamisliti da 27. januara Dodik ode u Narodnu skupštinu Republike Srpske i kaže njenim poslanicima: Mi Srbi smo počinili genocid u Srebrenici i druge užasne zločine, proveli smo temeljito etničko čišćenje i naša je dužnost da se toga uvijek sjećamo!

To što Srbi imaju svoju istinu o karakteru proteklog rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati svoju, a Bošnjaci svoju, i što se ne slažu o tome ko je prvi počeo – to se nekako još i da razumjeti. Ali oko bilo kojeg zločina ne može biti nikakvog spora. O svakom zločinu počinjenom u ratu postoji samo jedna i jedina istina – na jednoj strani je dželat, a na drugoj njegova žrtva. U sretnijim slučajevima istinu utvrđuje i presudu izriče sud, a u mnogim drugim sudska pravda, nažalost, ostaje nedostižna. Daltonist ne razlikuje zelenu boju od crvene, ali tu je riječ o urođenom hendikepu. Međutim, Dodikova nespremnost da srpske zločine sagleda u cjelini nije stvar nikakvog urođenog hendikepa, već je riječ o političkom i moralnom idiotizmu. Odnos prema genocidu u Srebrenici, kao i prema mnogim drugim srpskim zločinima čijim su počiniocima izrečene pravomoćne presude, ne može biti stvar Dodikovog ličnog uvjerenja, „zaštićenog” pravom na slobodu mišljenja.

Posljednjih dana prisustvujemo propagandističkom linču predsjednika Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića. Nakon njegovog govora na Glavnom odboru stranke, održanog prošle subote u Beogradu, velikosrpski inkvizitori s obje strane Drine prikovali su ga na „stub izdaje”, uz sinhronizovane aplauze beogradskih i banjalučkih medija. Jovanović je u njihovim očima kompletan „politički gad” koji se dodvorava sarajevskoj „političkoj čaršiji”. Ne znam zašto bi to Jovanović radio, jer njegovi birači žive u Srbiji, a ne u Bosni. A nešto ne vjerujem ni da želi da se nastani u Sarajevu. Svejedno, vrag je odnio šalu, jer kolumnista Nezavisnih novina sa patriotskom uzrujanošću zove na uzbunu, upozoravajući braću Srbe kako je „krajnje vrijeme da Republika Srpska predloži zakon kojim bi pravno bile regulisane i sankcionisane javno izrečene uvrede o navodnoj genocidnosti i zločinačkim temeljima ovog entiteta”. I to sve zbog sljedećih Jovanovićevih riječi: „Tačno je. Republika Srpska je napravljena i na genocidu. Na srebreničkom genocidu, na etničkom čišćenju, nezabeleženom u Evropi posle Drugog svetskog rata… Nije Dodik bio nacionalista. Nije njegova partija bila SDS, nije on pravio RS na zločinu u Srebrenici, on je bio protiv toga, ali ga danas svi doživljavaju kao nacionalistu koji je stao uz rame Karadžiću, reći ću vam zbog čega. Zbog Beograda. Jer šta si u Bosni ako si manji nacionalista od onih u Beogradu, onda si izdajnik.” I šta je tu sporno? Ništa, ama baš ništa. Zar više ikome treba objašnjavati zašto Republika Srpska nema, niti će ikada imati moralni legitimitet.

(TIP/Oslobođenje/Autor: Gojko Berić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.