Nijaz

01.02.2012 21:33
 

„Naš svijet je najpitomiji na dženazama”, napisao je jedan manje poznati bosanskohercegovački pisac. A smrt je, to nije napisao, razlog da se sjetimo da je onaj što će pod zemlju – nekada bio živ. Što je nečija dženaza veća, to se o njegovom životu govori k'o o tuđem. Čitajući izvještaje sa komemoracija i sahrane doktora Nijaza Durakovića, morao sam provjeravati je li on, do nedjelje u kojoj ga je izdalo srce, bio profesor na Fakultetu političkih nauka ili još nešto: premijer, član Predsjedništva, ambasador u, barem, Crnoj Gori… A nije. Nijaz Duraković je pod bosansku zemlju otišao kao politički marginalac, jedan od likova iz bolje prošlosti pregaženih u furioznom procesu općeg propadanja Bosne i Hercegovine. No, to ne znači da nije zaslužio dostojanstven ispraćaj. Sasvim suprotno: zaslužio je, davno, i počasnu salvu i dvije, tri komemorativne sjednice i grob u aleji velikana koje nema.

Bio je, kažu i treba vjerovati, dobar čovjek. Bio je, to znam, dragocjen novinarski sagovornik sa zanimljivim odgovorima: „Imam originalne zabilješke sa tih sesija u Topčideru, Domu garde, u Palači Federacije itd. Tim sesijama je uglavnom predsjedavao Branko Mamula, penzionirani admiral, ali neprikosnoveni lider i sigurno number one u cijeloj JNA, čak je i Kadijević bio ispod njega. Ja sam bio na 27 sastanaka u Beogradu, gdje su me uporno ubjeđivali da bi najbolje bilo da se SDP BiH, da kažem ovaj bosanski izraz, prisalameti SKPJ-u. Na jednoj od zadnjih sesija, gdje je bilo ravno 28 aktivnih i umirovljenih generala i admirala, a od civila, tu imam i svjedoke, bili su naš Raif Dizdarević, Lazo Mojsov i mnogi drugi, ja sam priveden, što kažu, uza zid, da konačno kažem da li pristajem ili ne. To su me direktno pitali Mamula i Kadijević. Vadio sam se na, da kažem, neku pikanteriju. Obezbjeđenje je bilo strašno, sve je pečaćeno crvenim voskom, sve se prisluškivalo… Ja sam otišao jednostavno u toalet, pratio me je jedan pukovnik, čak i na pišanje. Pozitivno me iznenadio Lazo Mojsov. Kad smo bili nad onim pisoarima, on je meni pokazao gore na svjetlo i šapnuo mi: mali, ne daj se, u pravu si. Ja sam onda ušao u salu i rekao da to ne mogu odlučiti, morao bih sazvati bar Centralni komitet pa da on odluči o svemu tome, nije ta partija moja privatna prćija itd., na što je admiral Mamula stao lupati žestoko šakom od sto i rekao da ga niko u životu nije razočarao kao Nijaz Duraković”… Ali i još zanimljivijim pričama nakon što se diktafon ugasi. „Zovu mene iz Amnesty Internationala”, pričao je jednom prilikom, „i kažu da ima još političkih zatvorenika. Ja kažem da nema, sve smo oslobodili. Ima jedan, opet oni. Nema. Ima. Gdje? U Zenici. Nazovem upravnika zatvora, kaže stvarno ima. Puštaj, govorim, a on kaže: neće. Kako neće? Neće, kaže zaljubio se. Pa pusti mu i tog momka, jebo te on”. Tako su se, eto, kovale mučeničke sudbine kasnijih muslimanskih prvaka. O kome je riječ, nije važno: umro je prije nekoliko godina.

Nijaz Duraković je baš imao nesreću da se rodi u krivo vrijeme. Zato je, valjda, sve svoje političke bitke u Bosni i Hercegovini izgubio. „Mi na ovim izborima nećemo pobijediti, mi ćemo trijumfovati”, grmio je onim svojim promuklim glasom masama koje su zbilja zbunjivale. Skupovi Saveza komunista Bosne i Hercegovine okupljali su mnoštvo, pobjednički duh se moglo skoro opipati, a kandidat za člana Predsjedništva Nijaz Duraković izazivao je ovacije čim bi prišao mikrofonu. Na izborima su trijumfovale: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica, osvojivši čak 84 posto skupštinskih mandata. Onih preostalih šesnaest SKBiH je trijumfalno podijelio sa još šest stranaka. Fikret Abdić i Alija Izetbegović postali su članovi Predsjedništva iz, kako se obično kaže, reda bošnjačkog, u to doba muslimanskog naroda, a Duraković zastupnik u Skupštini Republike BiH u kojoj nikada nije izgovorio: „Građani Bosne i Hercegovine, na Bosnu i Hercegovinu se sprema agresija. Mi smo pred ratom i kataklizmom. Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine”. I da jeste, ne bi bilo koristi: izborni pobjednici već su poručili: „Ako bude izabran Nijaz Duraković, bit će rata. Ako bude izabran Alija Izetbegović, dogovorit ćemo se” (Radovan Karadžić); „Mirno spavajte, rata biti neće” (Alija Izetbegović).

Ipak, Nijaz Duraković 1993. ulazi u Predsjedništvo koje je formalno imalo sedam, a suštinski dva člana: Izetbegovića i Ejupa Ganića. Sve što je stolački socijalista mogao, jeste zajedno sa Tatjanom Ljujić-Mijatović, Mirkom Pejanovićem, Ivom Komšićem i Stjepanom Kljuićem potpisati saopćenje kojim su upozorili na “instrumentalizaciju vjere u političke svrhe i islamizaciju Armije BiH”. Upozorenje ne da nije ozbiljno shvaćeno, već nikoga nije niti zanimalo. Korpusi Armije već su uveliko umjesto priručnika o protivoklopnoj borbi ili nagaznim minama, objavljivali knjige tipa Mezhebi u islamu, Izetbegović je vojsku pozdravljao selamom, a za svaki ozbiljniji razgovor o Armiji ili njenim poginulim pripadnicima, trebao je bosansko-arapski rječnik.

Ni sa vlastitom strankom Duraković nije prošao bolje: osnovao je i napisao program Socijaldemokratske partije BiH, čiji predsjednik 1997. postaje Zlatko Lagumdžija. Učenik nije ubio učitelja, ali ga jeste marginalizirao do te mjere da Duraković SDP napušta 2002. godine, rekavši na odlasku: „Lagumdžija je konačno potrošen političar i doveden je u stupicu: ako se kandidira za člana Predsjedništva, čeka ga Haris i sigurno gubi. Ako se kandidira za državnu listu, čeka ga Nijaz – još sigurnije gubi. Jedino mu preostaje, ako može kako, da nabavi ličnu kartu iz sela Strgačine pored Rudog, odakle su Lagumdžije, pa da sebi stvara šanse u Goraždanskom kantonu”. Zlatko Lagumdžija je, inače, i dalje predsjednik SDP-a, trenutno najmoćniji bošnjački političar i ministar vanjskih poslova.

Od 2006. godine, Duraković je bio član Socijaldemokratske unije, stranke čije gašenje ne bi primijetio niko osim predsjednika Nermina Pećanca, ali ni on ne bi znao šta mu je, osim što bi osjećao kako mu nešto fali. Sudbina Nijaza Durakovića paradigmatična je za cijelu jednu generaciju bosanskih muslimana, djecu emancipacije koju je taj narod doživljavao u Jugoslaviji i „komunističkoj” Bosni i Hercegovini, generaciju izgubljenu pa zgaženu u devedesetim godinama prošlog i odbačenu i prvoj deceniji ovog stoljeća. Zemlji sa kojom se historija, kako kaže Selimović, voli gorko šaliti, državi u kojoj su prvo raspisani izbori, da bi tek onda uslijedilo formiranje stranaka, Nijaz Duraković je otvorio vrata višepartijskog sistema koji će nekada moćnog predsjednika Saveza komunista BiH učiniti, istina glasnim i rječitim, ali neutjecajnim opozicionarom. Kao takav, bitan za lijeve, građanske medije i potpuno nevažan u ključnim političkim procesima, Duraković će provesti posljednjih dvadeset godina života, gledajući kako do nevidljivosti nestaje onaj svijet u kojem je jedan dječak iz Stoca mogao doći do doktorata i kako na njegovim ruševinama nastaje onaj u kojem se odbacuje najbolje, a baštini najgore iz vremena u kojem je hercegovački profesor doživio vrhunce političke karijere, a da nije zagovarao ni kult vođe, ni delikt mišljenja, niti demonstrirao bahatost, barem u onoj mjeri u kojoj su to radili i rade i oni što su ga 1990. pobijedili i oni što su ga 1997. smijenili sa mjesta predsjednika SDP-a BiH. Stranke čiji osnivač zapravo nikada i nije imao pravu šansu, dok je njegov nasljednik svaku takvu upropastio.

„Da sam bio na mjestu Alije Izetbegovića,
nikada ne bih rekao ono što je on kazao:
‘Jamčim vam da rata neće biti.’ Ja bih izašao
na televiziju i rekao tri rečenice:
‘Građani Bosne i Hercegovine, na Bosnu i Hercegovinu se
sprema agresija.
Mi smo pred ratom i kataklizmom.
Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine.'”
(Nijaz Duraković 1949. – 2012.)

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor: Emir Imamović)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.