“Želimo ulicu Srđana Aleksića u Tuzli”

31.03.2009 20:34
 

Neformalna grupa građana Tuzle pokreće inicijativu u kojoj predlaže da neki javni objekat ili javna površina dobije ime po Srđanu Aleksiću. “Za lokacije se predlaže veliki/gradski park u centru grada,  mali park kod Cipelića, dio šetališta Slana Banja, novi trg na Korzu kod kina Centar, dio obale Jale na kojem se okuplja omladina od Narodnog pozorišta do Mosta sa kipovima ili novi park kod Muzičke škole.

Za one koje ne znaju ko je ova osoba prenosimo tekst uglednog novinara i pisca Borisa Dežulovića.

“Ko je bio Srđan Aleksić?

Došla je jesen, pale su kiše, iz blatnjave zemlje su opet izronili crvi i insekti: hroničar vremena smrti i razonode Dobrica Ćosić u Politici ispisuje revizionistički feljton u slavu noža, žice, Srebrenice i Nikole Koljevića, Peter Galbraith se u Avazu pita je li možda ipak onomad trebalo Banju Luku prepustiti Tuđmanovoj komunalnoj službi etničkog čišćenja, a odnekud je iskrsnuo i Božidar Vučurević, ratni komandant Trebinja, gradilac starijeg i ljepšeg Dubrovnika.

Usred tog bala vampira, u galami velikih historijskih parola, daleke tutnjave i guslarskih epova, tiho i neprimjetno novinama se prošuljala vijest iz Novog Sada, gdje je komisija za imenovanje ulica odlučila jedan prolaz u centru grada nazvati po Srđanu Aleksiću.

Ko je Srđan Aleksić? Onima koji ne znaju, a takvih je nažalost mnogo, neće ništa značiti ako kažem da je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja bio možda i najveći Srbin našeg zlog vremena. Krvave 1993., ovaj se mladić usred Vučurevićevog istrijebljenja sam suprotstavio četvorici srpskih vojnika, koji su napali njegovog prijatelja, muslimana Alena Glavovića. Naočigled prolaznika i policajaca vojnici su Srđana na smrt umlatili kundacima pušaka.

Alen je zajedno s četiri i pol hiljade Bošnjaka napustio Trebinje. Papire o dobrovoljnom iseljenju potpisao im je Božidar Vučurević, koji je rekao: “Ponosan sam što su otišli na civilizacijski način.” Srđanov otac na sahrani je rekao: “Moj sin je vršio svoju ljudsku dužnost.” Advokat optuženih je rekao: “Tako mu je i trebalo kad je branio baliju.” Dobrica Ćosić nije rekao ništa.

Jedan od ubica je kasnije poginuo i njegova je slika danas u spomen sobi kasarne VRS u Trebinju, uz sliku Srđana Aleksića. Jedino što im je zajedničko jest to što su Srbi. Sve što nije, jest to što je Srđanu važnije bilo jedno obično, mladenačko trebinjsko prijateljstvo.

Dobrica Ćosić neće ga spomenuti u svojoj novoj insektološkoj historiji. Srđan nije heroj o kakvima guslaju nacionalni bardovi. Po njemu će se u Srbiji zvati tek jedna novosadska uličica, jedan od onih malih gradskih pasaža koji služe da kroz njih ljudi i životi brže prođu. Pa kad i naš život prođe kroz Prolaz Srđana Aleksića, i kad Novosađane budu pitali tko je taj po kojemu se ulica zove, neka kažu: “Srđan Aleksić je bio juniorski plivački rekorder, amaterski glumac i najveći Srbin onoga vremena”.

Još se dodaje da je Helsinški komitet za ljudska prava u BiH 26. marta 2007 posthumno Srđanu dodijelilo Povelju HK za izuzetan doprinos na polju ljudskih prava.

Ovo je obrazloženje Sinana Alica o odluci Helsinškog komiteta:

„Dvadeset sedmogodišnji Srđan Aleksić bio je do rata uzorni sportista i zaljubljenik pozorište”. U ratu, prvi i jedini vojnik koji je nakon mobilizacije, zgrožen onim što je vidio na dubrovačkom ratištu došao u zimu 1992. pred zgradu Opštine u Trebinju i demonstrativno bacio pušku. Nakon tog događaja Srđan skreće pažnju Trebinjaca stajući u nekoliko navrata u zaštitu svojih sugrađana Bošnjaka.U teškim vremenima povampirenog nacionalizma svoju vjeru u čovjeka, bez obzira na njegovu nacinalnost, Srđan Aleksić je potvrdio i u januaru 1993. U strogom centru grada, u neposrednoj blizini policijske stanice grupa uniformisanih, pijanih i naoružanih lica privodila je i maltretirala njegovog sugrađanina Alena Glavovića. U trenutku kada se jedan od vojnika prihvatio i noža da pred zaprepaštenim i skamenjenim prolaznicima oduzme život nemoćnom Glavoviću, reagovao je Srđan Aleksić. Kao sportista uspio je osrtrašćene zaustaviti u nakani, a metež koji je u tom trenutku nastao Glavović je iskoristio za bijeg. Danas je Alen oženjen, otac dvoje djece i sretno sa porodicom živi u Švedskoj. Srđan Aleksić mu je spasio život žrtvujući svoj. Divljaštvo i neizmjerno ludilo kvazi-rodoljubi su iskalili na nedužnom Srđanu. Bokseri, kundaci, udarci čizmom… Prebačen je u trebinjsku bolnicu gdje, nakon sedmodnevne borbe za život, jedno veliko ljudsko srce nije izdržalo. Svojim djelom Srđan je pokazao da se čovjekom može biti i ostati i u najtežim vremenima. U suštini ovaj mladi čovjek se i nije mogao ponašati drugačije. Ljubav prema čovjeku izgradila je njegova porodica. O tome je ostavljen trag u čitulji. Otac Rade je napisao jednostavno, a do neba potresno:
„Umro je vršeći ljudsku dužnost”. Dugo je vremena ovaj hrabri gest trebinjskog mladića bio prikriven velom šutnje. „Crna konjica” smatrala ga je izdajnikom. Danas se o Srđanu govori kao o heroju, jer je svojim djelom spasio obraz gradu u kome je rastao i narodu kome je pripadao.

Na web-sajtu B92 ovih dana čitamo i ovakvo razmišljanje jednog mladog Trebinjca: „Bio sam osnovac u vrijeme kada se na trebinjskoj pijaci odigrao onaj tragični, ali u isto vrijeme veličanstveni herojski čin. Sada sam u zrelim godinama i u sebi nosim dio ljudske vrijednosti koju nam je ostavio u naslijeđe. Hvala Srđane, u ime mladih i zdravih naraštaja grada Trebinja i šire”. Imajući sve ovo na umu, posebno činjenicu da Srđanovo djelo pozitivno utiče na mladu generaciju podižući visoko na pijedestal čovjekovo pravo na život i različitost, Upravni odbor je donio odluku da se Srđanu Aleksiću posthumno dodijeli najveće priznanje Helsinškog komiteta – Povelja za ljudska prava”.

Neformalna grupa građana  želi da spasi herojsko djelo i ime Srđana Aleksića od zaborava, ali i djela svih ostalih ljudi koji su stavili svoj život u odbranu ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. U ime svih onih koji nisu dozvolili da im političke ideje budu važnije od prijateljstva, humanosti i ljudskosti. Da njihova djela budu lekcija generacijama koje dolaze. Tuzla, kao grad koji se dokazao i u najtežim vremenima kao grad tolerancije, prijateljstva i multikulturalnosti, trebao bi da se priključi Novom Sadu i na dostojan način oda počast ovom palom heroju.

“Više od 1300 građana Tuzle izjavilo je preko Facebook grupe „Želimo ulicu Srdjana Aleksića u Tuzli” da podrzava ovu ideju. Nadamo se da će izabrana lokacija biti dostojna djela ovog heroja i da ćete nas učiniti ponosnim što smo građani Tuzle” stoji u obrazloženji inicijative.

(TIP/E.J.)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.