Da ti nešto kažem. Zajebi instagrame i fejzbuke đe su svi sretni. Markirani. Preplanuli. Izvježbani. Diplomirani. Zaposleni. Teambildirani. Ajfonirani. Čekirani. Jedu jela koja ne znaju izgovoriti, obuju štikle da se uslikaju u spavaćoj sobi. Idila ko u Santa Barbari, prije nego se ono Eden izgubi. Opusti se bolan. Ko te hoće, taj te hoće najgoreg. Vjeruj meni.

Živimo u jezivom imperativu savršenstva, na svakom polju. U grčevitim potrebama da prikazujemo ružičastu bajku za okolinu u svakom trenutku. Društvene mreže su tek tu dimenziju ispolirale do iznemoglosti. Horde perfektnih na svakom ćošku. Veliki Enes Kišević bi rekao: “Svima je kao lijepo: svima je, kao, dobro; svima je, kao, ludo…i ništa te, kao, ne boli.” Fotošopirani životi zahtijevaju da moraš biti točno takav. Kao, moraš. U biti – moraš govno.

Da ti nešto kažem. Zajebi instagrame i fejzbuke đe su svi sretni. Markirani. Preplanuli. Izvježbani. Diplomirani. Zaposleni. Teambildirani. Ajfonirani. Čekirani. Jedu jela koja ne znaju izgovoriti, obuju štikle da se uslikaju u spavaćoj sobi. Idila ko u Santa Barbari, prije nego se ono Eden izgubi. Opusti se bolan. Ko te hoće, taj te hoće najgoreg. Vjeruj meni.

Uzmimo recimo taj pressing “mame s naslovnice”. Koja je Supermen i Betmen, i stigne biti lijepa, i seksi, i isfenirana, i mater, i kuharica, i komšinica za trač kave, i veš-razgrtalica, i peglačica, i sapunicu upratit’ još, ko se s kim i čija je strina umrla. Jašta. Otkad imam Unu, operem zube u tri popodne. Pidžamu skinem u… lažem, ne skinem je. O obrvama da ti ne pričam, sad sam Karadžić u Haagu. Da se mogu popišati, moram nju u kolicima dovesti u wc i pričati joj. Pošto je počela jesti kašice, imam svakodnevno zgnječenih banana u uhu i u kosi, ko najljepši ukras. Seksa se rado sjećam i toplo ga pozdravljam.

Kad mi dođe neki lik dostaviti kupljenu autosjedalicu, umjesto svog potpisa na račun mu napišem “Pilići”. Da ne skrenem skroz s pameti, odem na koncert Joksimovića i razbacim se svakim ekstremitetom kao da je uskrsli Elvis, a meni su upravo rekli da mi je samo par minuta ostalo do kraja života. Sat vremena pakiram njezine stvari, kolica, nju, da krenemo negdje u šetnju i onda se ona pokaki sve hihoćući se k’o da je osvojila Himalaju. Kad konačno iziđemo, letimičnim dodirom po mojoj glavi shvatim da mi je kosa ko da su je razbucale petarde poslije polnoćke. I umrem od smijeha nasred ulice sama, kao neki teški slučaj za psihijatriju.

Pa džaba. Naizgled ništa nije na svom mjestu, i sve je baš upravo onako kako treba.Možda nije instagramski, ali je od srca. I sretno je do ludila. Onom srećom koja je životna. U kojoj ima suza, galame, šizenja, bolnih leđa, dva dana zakašnjele depilacije nogu, ali toliko mnogo čudesnosti koju nijedan fotoaparat ni fensi mobitel ne bi mogli zabilježiti. Uz sve dužne piksele. Sreća spava u očima onih koji vas vole. Onakve kakvi ste kad sve fasade zgulite sa sebe. Koji vam se raduju, ovako iz neiskvarene duše, kao ona meni, mada ni na šta ne ličim.

(TIP/Izvor: Buka/Autoirca: Martina Mlinarević Sopta)